KUNČEVIĆ, Ivica

KUNČEVIĆ, Ivica, redatelj (Bartolovec kraj Trnovca Bartolovečkoga, 9. IV. 1945). U Dubrovniku završio gimnaziju 1963. U Zagrebu 1969. diplomirao na Filozofskom fakultetu južnoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost, te na ADU režirajući jednočinke Labirint L. Smočeka i Zabavu S. Mrożeka u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića (KMD), u kojem se iste godine zaposlio. Od 1977. član zagrebačkoga Dramskoga kazališta »Gavella«, a od 1982. HNK. God. 2002–09. ravnatelj je Dramskoga programa Dubrovačkih ljetnih igara (DLJI), od 2008. izvanredni profesor na Odsjeku kazališne režije ADU. Postavio je stotinjak kazališnih predstava prema djelima europskih (F. Kafka, Pisma Mileni, 1976, i W. Shakespeare, Macbeth, 1977, KMD; M. A. Bulgakov, Gospodin de Molière, 1986, splitsko HNK) i suvremenih hrvatskih autora (L. Paljetak, Govori mi o Augusti, 1975, i M. Sršen, Pomet Marina Držića, 2003, KMD; I. Aralica, Propast Magnuma, 1992, zagrebačko HNK) te onih iz dubrovačkoga kruga hrvatske književne baštine (M. Držić, Novela od Stanca, 1976, i D. Zlatarić i Sofoklo, Elektra, 1977, KMD; I. Vojnović, Maškarate ispod kuplja, 1976, »Gavella«;Vojnović, Dubrovačka trilogija, 1982, i V. Stulli, Kate Kapuralica, 1985, zagrebačko HNK), koje ustrajno promiče. Ugled je stekao kao mlad redatelj u KMD, režijom Vojnovićeva Ekvinocija (1971) te iznimnom i zapaženom interpretacijom Dubravke (Prikazivanje Dubravke ljeta gospodnjega MCMLXXIII, 1973) I. Gundulića, a utvrdio ga poslije u zagrebačkom HNK režijama Držićeva Dunda Maroja (1981) i Cyrana de Bergeraca E. Rostanda (1984), s M. Nadarevićem u glavnim ulogama. Čest mu je motiv nesnalaženje pojedinca u društveno-političkoj stvarnosti te njegovo balansiranje između intimnoga i javnoga. Zaokupljen socijalnim igrama, nerijetko se bavi i problematiziranjem ludizma (Držić, Shakespeare, L. Pirandello, Vojnović, I. Vidić), pa svojim junacima daje mogućnost »vježbanja« kompleksnih stvarnosnih igara, ali i mogućnost bijega od njih. Učestalo se služi s nekoliko motiva, stalnih slika i simbola. Izabire drame autora što artikuliraju jasno postavljene zrcalne odnose poput blizanačkih parova, parodijskih dvojnika u kojima se artikulira dijalektički odnos (npr. Sluga–Gospodar u Dundu Maroju), a katkad ih i sam nadopisuje, kao u Vidićevoj predstavi Veliki bijeli zec (Zagrebačko kazalište mladih, 2004). Dvojnost nalazi i u odvojenosti romantične i erotske ljubavi, uz prisutnost nikad realizirane žudnje da se one spoje, čime se bavi u svojoj drami Don Quijote (prema motivima M. de Cervantesa, DLJI, 2005). Bitna je odrednica njegove estetike i odnos prema prostoru, koji dijeli gotovo geometrijski (npr. prostor pobijeđenih i pobjednika) te inzistira na njegovoj dinamici. Istaknuti redatelj ambijentalnoga teatra (najviše je djelovao u Dubrovniku), često pronalazi nove intrigantne prostore integrirajući predstave u grad. Uz režije ispred Kneževa dvora (Eshil, Žrtva na grobu i Eumenide, 1988), u atriju palače Sponze (M. Tudišić, Ilija Kuljaš, 1997), na Ribarnici (Držić, Dundo Maroje, 2000), Boškovićevoj poljani (Držić, Skup, 2008) i Lovrjencu (Shakespeare, Hamlet, 2009), režirao je i u mnogim prostorima izvan staroga grada, u ljetnikovcu Sorkočević (Shakespeare, Mjera za mjeru, 1991), bivšoj tvornici ulja »Radeljević« u Gružu (F. Dürrenmatt, Posjet stare dame, 2002), a jednu od svojih amblemskih predstava, Tužna Jele M. Vodopića (1994), postavio je na moru u Pilama. Nekoliko puta režirao je predstave na stubama ispred isusovačke crkve sv. Ignacija, pri čem su u njegovu opusu one postale simbolom potrage za spoznajom (Shakespeare, Romeo i Giulietta, 1986). U svim je njegovim ambijentalnim predstavama prisutna i igra perspektivom, čime problematizira odnos realnosti i iluzije, subjekta i objekta te objektivnosti i subjektivnosti. Estetici predstava osobito su pridonijeli P. Brečić i M. Milišić, uglavnom stalni suradnici iz područja glazbe, scenografije i kostimografije (I. Prlender, M. Gozze, N. Frangeš i Danica Dedijer) te glumci poput Alme Price, Z. Zoričića, K. Šarića, Biserke Ipše i Nadarevića. U »Gavelli« je režirao i Ivanova A. P. Čehova (1978), Shakespeareova Henryja IV (1980), Pustolova pred vratima M. Begovića (1980), Idiota ili neophodno potrebno očitovanje F. M. Dostojevskoga (1981), a u zagrebačkom HNK Kupida I. Bakmaza (1984), Sofoklovu Antigonu (1985), Moru T. Bakarića (1988), Gorske divove Pirandella (1988), Shakespeareove Troila i Kresidu (1990), Kralja Leara (1998) i Oluju (2008), Trilogiju o Agamemnonu (prema Euripidu i Eshilu, 1995), Vojnovićev Ekvinocijo (1996), Fausta J. W. Goethea (2000), Očeve i sinove B. Friela (2002) i Čehovljeve Tri sestre (2006). Režirao je i u splitskom (M. Krleža, Vučjak, 1973), osječkom (Shakespeare, Romeo i Giulijeta, 2000; H. Ibsen, Hedda Gabler, 2007), riječkom i varaždinskom HNK te na Splitskom ljetu, gostovao u crnogorskim, bosanskohercegovačkim, slovenskim, poljskim, češkim i slovačkim kazalištima. Objavio knjigu Ambijentalnost na dubrovačku (Zagreb 2012). Dobitnik je mnogobrojnih međunarodnih i domaćih nagrada (nagrade na Sterijinom pozorju 1973, 1976, 1982; nagrade na Gavellinim večerima 1978, 1980; nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske 1981; Nagrada »Vladimir Nazor« 1983; nagrade na MES-u 1984, 1987; nagrade »Bojan Stupica« 1984, »Orlando« 1993, 2002, »Dubravko Dujšin« 1994, »Marul« 1995, »Petar Brečić«, 2000). Glumio glavnu ulogu u filmu Kamenita vrata A. Babaje (1992).