KURELAC, Fran

KURELAC, Fran (Kurelacz, Frane), filolog (Bruvno kraj Gračaca, 14. I. 1811 — Zagreb, 18. VI. 1874). Gimnaziju polazio u Karlovcu, Grazu i Zagrebu; nije maturirao. Kao izvanredni slušač upisao se u Beču 1833. na Sveučilište, nastavio studij u Bratislavi, selio se u Beč, Peštu, Zagreb i 1840–42. ponovo u Beč, gdje je uglavnom bio privatni učitelj jezika, 1843. i knjižničar u mjestu Český Krumlov; 1844–45. boravio u Pragu, 1846–47. u Beču te 1848. među gradišćanskim Hrvatima i kao izaslanik M. Lentulaja u Slavoniji. Bansko vijeće imenovalo ga je 1849. privremenim učiteljem hrvatskoga jezika u Rijeci, ali je mjesto izgubio kad je govorom O preporodu knjige slovinske na jugu (Trst 1853) prosvjedovao protiv ukidanja hrvatskoga jezika i pretvaranja gimnazije u talijansko-njemačku. Kratko zaposlen u Severinu, 1862–66. na poziv J. J. Strossmayera u sjemeništu u Đakovu predavao starocrkvenoslavenski i hrvatski jezik. U zagrebačkoj gimnaziji potom kratko predavao francuski. God. 1867. postao je članom JAZU, koja mu je potkraj života dodijelila potporu. — U ranoj fazi sljedbenik Lj. Gaja (Slova nad grobom Ljudevita Gaja. Zagreb 1872, pretisak 1989) i ilirac, pristaša sveslavenske ideje, kojoj je bila podređena i njegova jezična koncepcija. Kao predvodnik Riječke filološke škole zauzimao se za arhaičan i artificijelan hrvatski jezik u kojem bi dominirala čakavska obilježja, držeći da bi takav bio pogodan za zbližavanje sa slovenskim i srpskim. Zadržavao je mnoge gramatičke i poglavito leksičke arhaizme, a uz to dosljedno zagovarao morfonološki pravopis. Počeo je objavljivati 1848, kad je u Zori dalmatinskoj zatražio sjedinjenje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a u Zagrebu tiskao protumađarske proglase kao plakate ili knjižice (Odgovor na one magjarske hartije, što je tužna Rothova vojska kući poněla). Njegov prvi jezikoslovni rad, Kako da sklanjamo imena ili greške hrvatskih pisac glede sklonovanja osobito drugoga padeža množine (Pervo-godišnje izvěstje C. k. gimnazije rěčke, 1852), značio je nastup Riječke filološke škole i početak oštrih polemika sa Zagrebačkom školom, a knjiga Recimo koju (1860) obranu Riječke škole i početak novih polemika. U knjizi Fluminensia (1862) skupio je govore, prijevode, jezikoslovne rasprave, pjesme i proglase iz riječkoga razdoblja te dodao opsežne Primjetbe s vrijednim autobiografskim podatcima. Izdanjem pak Imena vlastita i splošna domaćih životin u Hrvatov a ponekle i Srbalj (1867), za koje je građu počeo skupljati u Slavoniji, a obuhvatio nazive iz sviju hrvatskih krajeva, potvrdio se kao jedan od prvih hrvatskih dijalektologa i postavio temelj hrvatskoj zoomastici. Sintezu svojega leksikografskoga rada, rječnik Provincialismi, idiotismi, s mnogo dijalektalne građe te one iz starih pisaca i rječnika, nije tiskao. Poglede na stil iznio je u govoru đakovačkim bogoslovima Kakvu je biti slovu (tiskano kao O pisanu slovu, Pozor, 1863, 89–91), u kojem traži konciznost, zanimljivost, ritmičnost, osobnost, izvornost i narodni duh. U knjizi Runje i pahuljice (1866–1868) iz rukopisnih je zbirka skupio pjesme mnogih starih hrvatskih pisaca, ponajviše dubrovačkih, dao podatke o pojedinima, obradio jezik svih pjesama i nastojao odrediti autorstvo nepotpisanih, opisao izvore i redakcijski posao na njima. Preveo je Horacijeve, Cezarove i Livijeve govore (Govori iz rimskieh pisac. Rijeka 1849), Tacitov Život Julija Agrikole (Juventus Regii gymnasii Fluminensis, 1849) te knjigu De imitatione Christi Tome Kempenca (Stope Hristove. Zagreb 1868); kraći mu prijevodi s francuskoga i latinskoga nisu objavljeni. U Radu JAZU objavio je 1868–73. više purističkih rasprava, pri čem mu je više bilo do preuzimanja baštine starih hrvatskih pisaca, bez obzira na suvremeno mijenjanje značenja, nego do stvaranja neologizama; Vlaške rěči u jeziku našem (1872, 20) prva je monografska obradba posuđenica u hrvatskom jeziku iz nekoga od susjednih jezika, a Mulj govora nespretna i nepodobna nanešen na obale našega jezika ili: O barbarismih (1873, 24) prva njegova cjelovita puristička rasprava. Zbirka Jačke ili narodne pěsme (1871) najopsežnije je Kurelčevo djelo, s predgovorom koji je zapravo uspjela putopisna proza. Potkraj života u nizu je priloga, puristički nezanemarivih, o rjeđim i zaboravljenim riječima pokazao veliko poznavanje stare hrvatske književnosti. U Rijeci je 1861. izdao Pokorne i mnoze ine psalme Davidove Š. Budinića, s kraćim spjevom o Isusovoj smrti I. T. Mrnavića, te joj napisao opsežan predgovor. Surađivao i u Književniku (1865), Naše gore listu (1865), Programu Kraljevske gimnazije u Zagrebu (1866–67), Viencu (1870) i Obzoru (1872). Temperamentan, nadaren i marljiv samouk, uspješan je bio kao putopisac, stilist i pisac frazeoloških rasprava, nešto slabiji kao izdavač starih djela i folklora. Iako nerijetko neuspješan, u brizi za hrvatski jezični standard bio je nepokolebljiv i u tom smislu vrlo zaslužan, a goleme su mu i zasluge za narodni preporod u Istri i Hrvatskom primorju. Za školsku uporabu B. Vodnik priredio je izbor njegovih djela (Runje i pahuljice. Zagreb 1916). Uvršten je u Hrvatsku stilistiku J. Tomića (Zagreb 1875) te izbore Hrvatski narodni preporod, 1 (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 28. Zagreb 1965), Jezikoslovne rasprave i članci (Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 1999) i Hrvatski književni romantizam (Zagreb 2002). I. Rendić izradio mu je 1874. mramorno poprsje (danas u HPM). Ostavština mu se čuva u Arhivu HAZU i NSK.