KUŠAN, Ivan

traži dalje ...

KUŠAN, Ivan, romanopisac, dramatičar i prevoditelj (Sarajevo, 30. VIII. 1933 — Zagreb, 20. XI. 2012). Sin Jakše, pisca i prevoditelja. U Zagrebu 1952. završio gimnaziju, 1957. diplomirao na ALU te 1959. završio specijalku u I. Režeka. Potom radio u književnoj redakciji Radio-Zagreba, od 1967. bio urednik u Školskoj knjizi te od 1981. do umirovljenja 1994. predavao na dramaturškom odsjeku ADU, od 1986. kao redoviti profesor. God. 1985–98. u Znanju uređivao biblioteku Hit junior. Romanom Uzbuna na Zelenom vrhu (1956) unosi novine u tradiciju hrvatskoga dječjega romana, napose fabularno, stilski te izborom likova. Neopterećen ideološkom zadanošću dječje ratne proze i lovrakovskoga ruralnoga kolektivizma, nadahnjuje se kästnerovskim detektivskim romanom, prožimljući fabulu elementima kriminalističke priče, te, služeći se tehnikom dramskoga djela, radnju zasniva na uzbudljivoj akciji s neočekivanim zapletima i komičnim razrješenjima. Opisujući poglavito zbivanja iz zagrebačke okoline, oblikuje simpatične, psihološki uvjerljive, pustolovinama i igri sklone junake, prepoznatljive u suvremenom dječjem svijetu, a naracija mu odiše humorom i vedrinom. Poimence navedeni, u maniri stripa, crtanoga filma i TV serijala, junaci (Koko i prijatelji) poznati iz prvoga romana pojavljuju se i u djelima Koko i duhovi (1958; igrani film 2011, D. Kušan), Zagonetni dječak (1963; igrani film 2013, D. Žarković), Koko u Parizu (1972, nagrade »Grigor Vitez« i »Ivana Brlić-Mažuranić«), zbirci šaljivih priča Strašni kauboj (1982) te romanu s idejno-tematskim otklonom Koko u Kninu (1996), a na duhovit i originalan način i u romanu Ljubav ili smrt (1987), u kojem se kao autor predstavlja sam lik Koko, koji piscu Kušanu predaje roman da ga lektorira i redigira. Detektivske zaplete zamjenjuje situacijama iz dječje svagdašnjice u romanima Domaća zadaća (1960) i Lažeš, Melita (1965; zagrebačko Dječje kazalište Dubrava, 2000; Gradsko kazalište Žar ptica, 2011), u kojem je glavni lik djevojčica, što je, s iznimkom u Jagode Truhelke, novina u dotadanjoj hrvatskoj dječjoj romanesknoj prozi. Oblikujući Melitin lik na sklonosti izmišljanju i pretjerivanju, dodavanjem i preuveličavanjem tih osobina K. stvara komične zaplete i humorističnu atmosferu. Vrstan poznavatelj domaće i svjetske dječje književnosti, nadograđujući na tečevine dječjega romana, uspješno ga je modernizirao te se, učinivši ga sadržajno, stilski i jezično bliskijim suvremenomu djetetu, svrstao među njegove najbolje predstavnike u hrvatskoj književnosti (M. Crnković, D. Težak). U opusu za odrasle – zbirci novela Trenutak unaprijed (1957), romanima Razapet između (1958) i Zidom zazidani (1960) te pripovjednoj zbirci Veliki dan (1970) – u duhu krugovaške poetike, posebno elementima književnoga egzistencijalizma, psihološkoga realizma te primjesama kafkijanske fantastike okreće se kritici građanskoga društva. Zaokret pak prema ironijskom i satiričnom diskursu ostvaruje romanom Toranj (1970), prema nekima jednim od najboljih hrvatskih romana druge pol. XX. st. (S. Primorac), u kojem banalnom pričom iz panonske provincije, ležernim jezikom naoko bezazlenoga pripovjedača, učestalim ironijskim efektima (duhoviti komentari, aluzije, sarkazmi) ismijava duhovni i politički primitivizam i megalomaniju. Sklonost parodiji i persiflaži očituje i u romanu Naivci (1975), a u iznimno duhovitoj, autoironičnoj i žanrovski slojevitoj prozi Prerušeni prosjak (1986), prepletom memoarsko-dnevničkih i putopisnih značajka te erotskih motiva, oblikuje fiktivnu autobiografiju. Postmodernističku tehniku pastiša, parodije i amalgamiranja stilova i postupaka primjenjuje u djelu 100 najvećih rupa (1992), u kojem, dopisujući nepostojeće odlomke u najpoznatijim djelima svjetske književnosti, avangardističkom strategijom šoka i karnevalizacijom zbilje reinterpretira književnoumjetničku građu te poigravanjem ključnim semantičkim odrednicama klasičnih djela, izvrtanjem konteksta i inzistiranjem na erotskoj tematici ruši njihov poetički identitet i tradicionalne korijene. Hiperbolizaciju erotskih elemenata unosi i u povijesni humoristični roman Medvedgradski golubovi (1995) te parodijskim odmakom od povijesne znanosti, kroz vizuru pripovjedača ljetopisca, prešućivanjem činjenica, ironiziranjem i izrugivanjem društveno-političkoga konteksta, otkriva osobnu, suvremenim konotacijama obilježenu sliku povijesti. Zaokupljenost erotskom tematikom potvrđuje i zbirkom novelističko-anegdotalne proze Ljubi susjeda svoga (1995). Objavio i humoristični roman Čaruga pamti (1991; prema filmu Čaruga R. Grlića, koscenarist), zbirke pripovijesti i zapisaka Promišljeni, dugi gnjev (1997) i izabrane proze Za mladež i starež (1998), memoarsko-biografsku prozu Nasljednik indijskog cara (2000), Zubalo na ošitu (2001), Slavnih 89 iz soca (2002) i Kad ljubav i seks odu u vjetar (2003) te izbor iz djela Tri tornja (2001) i korespondenciju sa Z. Crnkovićem Oko Sljemena i globusa (2006). U dramskom stvaralaštvu, započetom radijskom igrom Spomenik Demostenu (1968; HNK u Zagrebu, 1969), okrenut je napose komediografskomu žanru. Za scensku izvedbu preradio i prilagodio djela Toranj (Zagrebačko kazalište mladih, ZKM, 1971, 1982), Naivci (ZKM, 1976), Koko u Parizu (ZKM, 1979), Ljubav ili smrt (1987) i Lažeš, Melita (1995). Napisao povijesnu političku farsu Svrha od slobode (Dubrovačke ljetne igre, 1971), komediju u duhu francuskoga vodvilja Čaruga (Teatar u gostima, 1976, 1978; TV Beograd 1976, Sterijina nagrada; HNK u Osijeku, 1988; Satiričko kazalište »Jazavac« i Regionalno kazalište Virovitica, 1990), prema predlošcima A. P. Čehova satiričke jednočinke Vaudeville (Teatar SOS, 1975; ZKM, 1978; HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, 1990) i Psihopati (Teatar SOS, 1976; ZKM, 1978), a prema burleskama E. Ionesca Rupa za udaju (Café theatre Bagatella Zagreb, 1980; dubrovačko Kazalište Marina Držića, 1984). Na zagrebačkoj radijskoj postaji izvođene su mu igre za djecu Pismo djedu (1961), Melita vidi plavo sunce (1965), Tko je taj dječak (1965), Naopaki dan (1968), a na TV drame Osuda inženjera Meglara (1965, M. Puhlovski), Sajam na svoj način (1968, P. Tešlić), Za njegovo dobro (1968, Z. Bajsić), film Psihopati (1974, B. Ivanda) i serije Dvadeset slavnih (1968, T. Globočnik), Lažeš, Melita (1983, Bajsić), Operacija Barbarossa (1990, B. Schmidt, prema romanu Zagonetni dječak) i Ljubav ili smrt (1999, L. Vindakijević). Koscenarist je filmova Kužiš, stari moj (1973, V. Kljaković), Tajna Nikole Tesle (1980, K. Papić) i Zločin u školi (1982, Ivanda). Izbor dramskih tekstova objavio u knjizi Svrha od slobode (1995). Proznim i pjesničkim prilozima, esejima i kritikama surađivao, među ostalim, u periodicima Krugovi (1954–55), Republika (1955–61, 1986, 1992–93, 1997, 2000–03), Vjesnik (1956, 1958–61, 1964, 1970–71), Književne novine (Beograd 1960, 1963), Telegram (1960–64, 1966–70; urednik 1960–62), Forum (1963–64, 1976, 1978, 1992–94, 1996–98, 2000, 2002–03), Kolo (1963, 1970, 1995, 1997), VUS (1965–66), Modra lasta (1967, 1979, 1981), Večernji list (1967, 1969–70, 1981), Most (1968, 1971, 1991, 1994, 2002; urednik 1966–77), Smib (1970, 1973, 1975–76), Hrvatsko slovo (1995–97), Hrvatska revija (1997–98), Glumište (1998), Nova Istra (1998), Dubrovnik (2003) i Književna republika (2004). Zastupljen u antologijama Pripovjedači Zagrebu (1965), Suvremena hrvatska novela, 2 (1971), Suvremena hrvatska novela (1997), Antologija hrvatske kratke priče (2001), Hrestomatija novije hrvatske drame, 2 (2001), Antologija hrvatske erotske proze (2002), Hrvatski putopis (2002), objavljenima u Zagrebu, Hrvatska proza Bosne i Hercegovine (Mostar—Split—Međugorje 1995), Hrvatska drama Bosne i Hercegovine (Mostar 2008) i V objeti reky (Brno 2002). Supriređivač je izbora Dvadeset godina jugoslavenske proze (Zagreb 1966) i La poésie croate (Pariz 1972). Stihovi i prepjevi te dramatizacije djela snimljeni su mu na pločama i CD (1969, 2006, 2008–10). Preveo s engleskoga Kalifornijske pripovijesti B. Hartea (Zagreb 1955), Kraljevića i prosjaka i Pustolovine Toma Sawyera M. Twaina (Zagreb 1965) te Jarčevu obratnicu H. Millera (Rijeka 1967), s francuskoga Noćni let A. de Saint-Exupéryja (Sarajevo 1956), Bel-Ami G. de Maupassanta (Zagreb 1959), Maigret i žrtva iz Seine G. Simenona (Zagreb 1966), Stolice E. Ionesca (Zagreb 1992) i Cyrano de Bergerac E. Rostanda (Zagreb 1994), a s ruskoga Čehovljeve Priče drevne Kine (Sarajevo 1958, s J. Kušanom; ilustrirao) i Drama u lovu i druge novele (Zagreb 1959, s T. Prpićem), Plemićko gnijezdo I. S.Turgenjeva (Zagreb 1963) te Bjesovi (s J. Kušanom), Bijedni ljudi (s I. Velikanovićem) i Dnevnik Raskoljnikova F. M. Dostojevskoga (Zagreb 1975). Djela su mu prevođena na albanski, češki, engleski, esperanto, japanski, mađarski, makedonski, njemački, slovački i slovenski jezik. Ostavština mu se čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. — Slikao u akvarelu i ulju, crtao i ilustrirao vlastite knjige (Uzbuna na Zelenom vrhu, Lažeš, Melita) te samostalno izlagao (Zagreb 1984, 1993). Redoviti član HAZU od 2002. Dobio Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 1997.

DJELA: Uzbuna na Zelenom vrhu. Zagreb 1956 (13 izd. do 2011). — Trenutak unaprijed. Zagreb 1957. — Koko i duhovi. Beograd 1958, Zagreb 1970 (9 izd. do 2011). — Razapet između. Beograd 1958. — Domaća zadaća. Zagreb 1960 (8 izd. do 2004). — Zidom zazidani. Zagreb 1960. — Zagonetni dječak. Beograd 1963, Zagreb 1968 (više od 20 izd. do 2004). — Lažeš, Melita. Beograd 1965, Zagreb 1974 (više od 10 izd. do 2003). — Toranj. Zagreb 1970, 1985, 2004, Beograd 1974, Ljubljana 1990. — Veliki dan. Zagreb 1970. — Koko u Parizu. Zagreb 1972 (19 izd. do 2012). — Naivci. Zagreb 1975. — Strašni kauboj. Zagreb 1982 (4 izd. do 2004). — Prerušeni prosjak. Zagreb 1986. — Ljubav ili smrt. Zagreb 1987 (5 izd. do 2004). — Čaruga pamti. Ljubljana—Zagreb 1991. — 100 najvećih rupa. Zagreb 1992, 1998, Beograd 2005. — Ljubi susjeda svoga. Opatija 1995. — Medvedgradski golubovi. Zagreb 1995.— Svrha od slobode. Zagreb 1995. — Koko u Kninu. Zagreb 1996, 2004. — Promišljeni, dugi gnjev. Zagreb 1997. — Za mladež i starež. Zagreb 1998. — Nasljednik indijskog cara. Zagreb 2000. — Tri tornja. Zagreb 2001. — Zubalo na ošitu. Zagreb 2001. — Slavnih 89 iz soca. Zagreb 2002. — Kad ljubav i seks odu u vjetar. Zagreb 2003. — Oko Sljemena i globusa (suautor Z. Crnković). Zagreb 2006.
 
LIT.: D. Cvitan: (O knj. Razapet između). Književnik, 1(1959) 3, str. 94–103. — D. Car: Omladinska proza u suvremenoj hrvatskoj književnosti i romani Ivana Kušana. Ibid., 3(1961) 19, str. 17–28. — I. Mandić: (O knj. Zidom zazidani). Ibid., 21, str. 361–365. — D. Horvatić: Romani za djecu Ivana Kušana. Republika, 23(1967) 5, str. 229. — N. Batušić: (O predstavi Svrha od slobode). Ibid., 27(1971) 12, str. 1368–1371. — (O knj. Toranj): B. Donat, Kritika, 4(1971) 17, str. 365–366. — D. Horvatić, Republika, 27(1971) 2/3, str. 244–245. — M. Peti: (O knj. Veliki dan). Kolo, 9(1971) 7, str. 707–709. — N. Batušić: (O predstavi Vaudeville). Republika, 31(1975) 4, str. 450–452. — (O predstavi Čaruga): I. Mrduljaš, Prolog, 8(1976) 29/30, str. 103–104. — N. Batušić, Republika, 33(1977) 1/2, str. 183–184. — (O predstavi i knj. Naivci): B. Senker, Prolog, 8(1976) 28, str. 84–86. — B. Donat, Brbljava sfinga. Zagreb 1978, 168–175. — I. Zalar: Dječji roman u hrvatskoj književnosti. Zagreb 1978. — Isti: Kušanove uzbudljive igre i traganja. Umjetnost i dijete, 9(1978) 59, str. 3–18. — V. Visković: Pozicija kritičara. Zagreb 1988. — Z. Zima: Noćna strana uma. Zagreb 1990, 52–56. — D. Težak: Hrvatska poratna dječja priča. Zagreb 1991. — (O knj. 100 najvećih rupa): G. Crnković, Republika, 48(1992) 11/12, str. 239–242. — T. Jukić, Ibid., str. 231–237. — I. Vidan, Ibid., str. 227–230. — G. Crnković: (O knj. Čaruga pamti). Dubrovnik, 4(1993) 3, str. 222–224. — M. Crnković: Tri Kušanova romana. Zagreb 1993, 47–105. — L. Martinac: (O knj. Svrha od slobode). Kolo, 5(1996) 2, str. 351–356. — A. Pavešković: (O knj. Ljubi susjeda svoga). Republika, 52(1996) 9/10, str. 202–205. — A. Stamać: Opaske o djelu Ivana Kušana. Forum, 35(1996) 7/8, str. 848–852. — V. Brešić: Autobiografije hrvatskih pisaca. Zagreb 1997. — A. Stamać: Nasmiješeni svijet Ivana Kušana. Republika, 53(1997) 9/10, str. 120–129. — S. Hranjec: Hrvatski dječji roman. Zagreb 1998. — S. Primorac: Književni opus Ivana Kušana i aspekti njegove recepcije. U: Tri tornja. Zagreb 2001, 5–29. — M. Crnković i D. Težak: Povijest hrvatske dječje književnosti. Zagreb 2002. — Z. Crnković: Prošla baba s kolačima. Rijeka 2002, 119–123. — S. Hranjec: Dječji hrvatski klasici. Zagreb 2004. — V. Visković: U sjeni FAK-a. Zagreb 2006, 195–197. — Tema broja: Ivan Kušan. Republika, 64(2008) 9, str. 35–80. — Z. Crnković: Carske mrvice. Zagreb 2009, 125–130. — A. Piteša: Ivan Kušan je ponovno »in«. Jutarnji list, 13(2011) 12. X, str. 26–27. — N. Vončina: Hrvatske TV drame i serije. Zagreb 2011. — (Prilozi S. Hranjeca, J. Matanović, M. Gavrana i I. Tretinjaka). Vijenac, 20(2012) 22. III, str. 16–20. — (Nekrolozi): K. Cuculić, Novi list, 66(2012) 21. XI, sr. 58. — M. Jergović, Jutarnji list, 15(2012) 21. XI, str. 43. — M. Zajović i D. Derk, Večernji list, 52(2012) 21. XI, str. 58–59. — Ivan Kušan. Zagreb 2013.
 
Nevenka Videk (2013)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

KUŠAN, Ivan. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 27.12.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/kusan-ivan>.