KUŠAN, Vladislav

KUŠAN, Vladislav, pjesnik, likovni kritičar i prevoditelj (Mitrovica, 3. V. 1904 — Zagreb, 30. IX. 1985). Gimnaziju završio u Mitrovici 1924, u Zagrebu studirao na Filozofskom fakultetu do 1930. te privatno učio glasovir i slikarstvo. Bio je honorarni recitator i komentator u literarnoj redakciji Radio-Zagreba 1935–40, djelovao u Hrvatskom autorskom društvu u Zagrebu 1940–45, potom kao profesionalni književnik i kritičar te privatni učitelj stranih jezika. Boravio u Austriji 1925, Francuskoj 1933. i 1935. te Italiji 1938. i 1941–42. Pjesmama, putopisima, prijevodima, esejima i kritikama surađivao u periodicima Omladina (1924–25), Mladost (1926–27), Hrvatska prosvjeta (1927–28, 1932, 1934–37), Svijet (1927, 1929, 1931–34), Domaće ognjište (1928), Kulisa (1928–29, 1933), Hrvatska smotra (1933), Hrvatska revija (1935–45), Morgenblatt (1935–36, 1939–41), Sv. Cecilija (1936), Novo doba (1937), Savremenik (1937–38, 1940–41), Hrvatski dnevnik (1938–41), Hrvatsko kolo (1938–43), 7 dana (1938–39), Novosti (1939–41), Obzor (1939), Hrvatski narod (1942–44), Neue Ordnung (1942–43), Preporod (1942–43), Prosvjetni život (1942–43), Spremnost (1942–43), Nova Hrvatska (1944–45), Vjesnik (1953, 1955), Vjesnik u srijedu (1953), Globus (1956), Književnik (1959–60), Telegram (1961–63, 1969), Kolo (1963–64) i Forum (1967, 1970–71, 1973, 1979–81). Prva mu pjesnička zbirka Lišće na vjetru (1932), motivikom i rimarijem na tragu stilskih i versifikacijskih manira esteticizma, postmatoševske moderne i impresionizma Hrvatske mlade lirike (1914), potvrđuje povezanost s francuskim simbolizmom, navlastito C. Baudelaireom. U njoj rezigniran i melankoličan lirski subjekt ispisuje vlastiti intimni dnevnik i lamentira o ljepoti umjetnosti kao jedinoj svrsi čovjekove egzistencije, no – u skladu s tematskim diktatom hrvatskoga pjesništva 1930-ih – zaokupljen je i socijalnom zbiljom (Balada iz predgrađa, Susjede iz potkrovnice); pretpostavlja se da je i autor novela te pjesama u prozi u toj zbirci, Varijante na stare teme, potpisanih pseudonimom Leon Kaiser. U Ponoćnim ispovijestima (1937) sublimira tjeskobnost svakidašnje samoće, a domjanićevski bukolički krajolik prvih pjesama zamjenjuje baudelaireovskim dekadentnim spleenom i makabričnim motivima nokturalnoga ugođaja (antologijska je pjesma Les poètes maudits). Stihovima zbirke Začarane tmine (1942) afirmirao je pjesmu u prozi i epsko-lirski modus u baladičnim poemama (Ponoćni poem Vatroslava Lisinskoga). Isticanjem akustičkih vrijednosti riječi, melodioznošću i vibrantnim ritmom postiže poetsku sugestivnost, a artističko nagnuće, iako potaknuto lektirom, realizira efektnim glasovnim figurama i virtuoznim rimama, zbog kojih ga kritika drži majstorom zatvorene forme i hrvatskim »arbitrom elegancije« (M. Vaupotić, 1974). U prozi njeguje kultiviran eruditski stil obogaćen lirskim digresijama, najuspjelije u putopisima (Susreti s oblacima, pejsažima i gradovima. Savremenik, 1938, 4). S francuskoga je preveo djela Jean-Christophe, 2 R. Rollanda (Zagreb 1947), Spleen Pariza (Zagreb 1952) i Cvjetovi zla (Zagreb 1961, suprevoditelj) Baudelairea te Gašpar Noćnik A. Bertranda (Zagreb 1971), s njemačkoga Basne G. E. Lessinga (Zagreb 1955) i Predvorje pakla G. Trakla (Zagreb 1977), uglavnom ih poprativši pogovorima. S Ernom Krajač priredio izbor i prijevod suvremene hrvatske poezije Die Stimmen der Lebenden (dio objavljen u Morgenblattu, 1937), samostalno pak Andersenove priče (1–3. Zagreb 1962). Zastupljen je u izborima Antologija hrvatskih pjesama u prozi (Zagreb 1958), Antologija hrvatske poezije dvadesetog stoljeća (Zagreb 1966), Duša duše hrvatske (Mostar 1988), Naša ljubavnica tlapnja (Zagreb 1992), Hrvatska riječ u Srijemu (Zagreb 1995), U sjeni transcendencije (Zagreb 1999), Hrvatski putopis (Zagreb 2002), Vječne pjesme hrvatske (Vinkovci 2004), I gledam more (Split—Zagreb 2005) i Molitvenik hrvatskih pjesnika (Zagreb 2008).

Tea Rogić Musa (2013)

Objavljivao likovne kritike, 1933–44. redovito, napose prikaze zagrebačkih izložba i oglede o slikarima i kiparima (Hrvatska prosvjeta, 1934–37; Hrvatska revija, 1936, 1939–44; urednik za ilustracije 1941–44), a nakon 1945. povremeno, pretežno sintezne studije. Likovnu tematiku tumačio je ulazeći u srž djela, naglašujući ljepotu i čistu likovnost, posebno slikarske vrijednosti. U knjizi Ars et artifex (1941) skupljeni su mu eseji o J. Bužanu, C. Medoviću, J. Račiću, B. Šenoi, E. Vidoviću i A. Rodinu, pregled Pedeset godina hrvatske umjetnosti te razmatranja o umjetnosti, umjetničkoj kritici i značenju skupnih izložba, a u Imago mundi (1982) rasprave o hrvatskoj modernoj umjetnosti, E. Delacroixu i E. Munchu, eseji o I. Lozici, J. Plančiću, J. Turkalju, crtice iz neobjavljena sveska Ars et artifex (primijenjena i grafička umjetnost, kič), analize diletantizma i mode. Raspravljao o hrvatskom likovnom izrazu (Rinascita, 1943) i Lj. Babiću (Savremenik, 1937), napisao članke o Rafaelu, Zagrebačkim umjetnicima i Grafičkoj zbirci NSK (Bibliografija rasprava i članaka LZ, 12. Zagreb 1977) i o početcima suvremenoga hrvatskoga kiparstva (Čovjek i prostor, 1954). Autor je monografije Likovna djela u zgradi Ministarstva nastave (Zagreb 1942; njem. i tal. izd.) te predgovora monografiji V. Šeferov (Zagreb 1973) i katalogu izložbe Ivo Režek (Vinkovci 1968). Potpisivao se inicijalima i šifrom V. K-n. Portret mu je izradio O. Mujadžić 1942.

Višnja Flego (2013)