KUTIJARO, Emil

KUTIJARO, Emil, glumac (Herceg-Novi, 17. V. 1906 — Zadar, 9. IX. 1979). U Herceg-Novom učio pjevanje u Lidije Kotlarevske. U Mostaru 1926. održao samostalni pjevački koncert, a 1927–31. nastupao kao operetni pjevač u operetnom kazalištu J. Srbulja (J. Strauss ml., Barun Ciganin). Nastavio učiti pjevanje u Stankovićevu konzervatoriju, no kako nije dobio angažman u beogradskoj operi, pridružio se putujućoj kazališnoj družini N. Banovića. Potom je glumio u kazalištima, pa je u Banjoj Luci 1931. bio Savo Čuić (J. Freudenreich, Graničari), Vlaho Slijepi (I. Vojnović, Ekvinocij) i Doktor Altman (M. Krleža, Gospoda Glembajevi), u Nišu 1933–35. Tanasije (Ožalošćena porodica), Ministar (Protekcija) i Aljoša (Pokojnik) B. Nušića te Krležin Križovec (U agoniji), u Cetinju 1935–36. Grof Nadasdy i Historičar (T. Strozzi, Zrinski), a ponovo u Banjoj Luci 1936–40. Safet (A. Muradbegović, Na Božjem putu), Matija Gubec (B. Kreft, Velika puntarija), Kvazimodo (V. Hugo, Zvonar Bogorodičine crkve), Satin (M. Gorki, Na dnu života), Miller (F. Schiller, Spletka i ljubav) i Orgon (Molière, Tartuffe). Od 1940. član je osječkoga kazališta (Christie, E. O’Neill, Anna Christie, 1940; Radmio, I. Gundulić, Dubravka, 1941; Klaudije, W. Shakespeare, Hamlet, 1942; Pintorović, M. Ogrizović, Hasanaginica, 1942). Pridruživši se 1944. partizanima, bio je jedan od voditelja partizanskih kazališta u Slavoniji, a potom je prešao u Centralnu kazališnu družinu pri ZAVNOH-u i u Kazalište narodnog oslobođenja Hrvatske; nastupao je u Šibeniku i Splitu (Jerko, M. Bor, Teški časovi) te bio glumac i redatelj, katkad i adaptator (B. Ćopić, Pljačkaši; V. Afrić, Brat na brata; N. V. Gogolj, Ženidba). Od 1945. do umirovljenja 1962. u zagrebačkom se HNK afirmirao kao glumac skloniji realističkim registrima. Nakon prvih nekoliko sezona, u kojima je tumačio raznorodne uloge (Pasanac, M. Bogović, Matija Gubec; Oberon, Shakespeare, San ljetne noći; Matijaš grabancijaš dijak, T. Brezovački), njegov se glumački profil oblikovao u nekoliko područja. Najvještiji je bio u ruskom repertoaru, tumačeći velike i manje uloge (Prohor, Gorki, Vasa Železnova, 1948; Glumac, Gorki, Na dnu, 1955; Vođa anarhista, V. V. Višnjevski, Optimistička tragedija, 1957; Ardaljon Aleksandrovič Ivolgin, F. M. Dostojevski, Idiot, 1960; Veršinin, A. P. Čehov, Tri sestre, 1962), a iznimno hvaljen u ulozi Mendelja Krika (I. E. Babelj, Sumrak, 1972), koju je osebujno, uz bogatu gestikulaciju i mimiku, ostvario nakon umirovljenja. U domaćem suvremenom repertoaru istaknuo se kao siloviti i tvrdoglavi Jole u praizvedbi Mećave P. Budaka (1952), Doktor (M. Feldman, U pozadini, 1953) i autoritativni Krležin Ignjat Glembay (Gospoda Glembajevi, 1960) te posebno u predstavama B. Stupice kao Rikard Kozlović (R. Marinković, Glorija, 1955) i Aretej (Krleža, 1959). Uspjelo je igrao i Vojnovićeva Luju Lasića (Suton, 1950), Marka Barića (Bez trećega, 1953) M. Begovića, Ogrizovićeva Agu Hasan-agu (Hasanaginica, 1953) i Stjepka Gregorijanca (Zlatarovo zlato, 1954) A. Šenoe. Manje je uloge umio pretvoriti u vrijedne minijature (Gospodin, Krleža, Leda, 1953), a s nekima je, postižući komične preobrazbe, uspio razbiti i tipološke ograde koje su ga obilježavale kao glumca realističnoga repertoara (Paron Furte, C. Goldoni, Ribarske svađe, 1956, Nagrada grada Zagreba 1957). U klasičnom je repertoaru nastupao rjeđe, no utjelovio je Shakespeareove Otela (1947) i Kralja Leara (1958), ali i manje uloge kao što su Vitez Andrija Groznica (Na Tri kralja ili Kako hoćete, 1951) ili Knez od Maroka (Mletački trgovac, 1954); na Dubrovačkim ljetnim igrama bio je Prvi glumac u Hamletu (1952. i 1974) i Duh Hamletova oca (1952) te Vratilo (San ljetne noći, 1963). Najveće uspjehe postigao je tumačeći likove iz suvremene svjetske drame u režijama Stupice: Oliver (G. S. Kaufman i Edna Ferber, Večera u osam, 1955), Vojnik iz pakla (G. B. Shaw, Sveta Ivana, 1955), Surette (J. Anouilh, Colombe, 1956), Arkadije Čeidze i Azdak (B. Brecht, Kavkaski krug kredom, 1957, Nagrada grada Zagreba 1958), Alfred III (F. Dürrenmatt, Posjet stare dame, 1959) i Kapetan Queeg (H. Wouk, Pobuna na brodu »Caine«, 1956), kojega je interpretirao i u splitskom HNK 1969. i u Narodnom kazalištu u Zadru 1970. Ističu se i uloge kao što su Pastor Anderson (Shaw, Đavolov učenik, 1949), Blessing (W. Inge, Autobusna stanica, 1957), James Tyrone (O’Neill, Dugo putovanje u noć, 1958) i Otac (J.-P. Sartre, Zatočenici Altone, 1962). Velik uspjeh ostvario je u predstavama koje tematiziraju društvene prilike (Maks i Kalander, I. Cankar, Kralj Betajnove, 1947; Horace, Lillian Hellman, Male lisice, 1950; Morales, E. Roblès, Montserrat, 1951; Stric Ben, A. Miller, Smrt trgovačkog putnika, 1960). Zahvaljujući markantnoj pojavi i osebujnomu glasu bio je predodređen za velike likove tragičnoga repertoara, ali svoj glumački pristup nije temeljio na patetičnom izrazu. Dramske likove donosio je na scenu psihološki razrađeno i interpretativno utemeljeno, a dojmljivom mimikom i gestikulacijom uspio se nametnuti publici. Glumio također u filmovima (Živjeće ovaj narod N. Popovića, 1947; Bakonja fra Brne F. Hanžekovića, 1951; Winnetou und sein Freund Old Firehand A. Vohrera, 1966. i Putovanje na mjesto nesreće Z. Berkovića, 1971), u radiodramskom programu i TV filmovima (U mreži Stupice, 1956; Susjedi, 1959. i Plemićko gnijezdo, 1965. D. Marušića; Ladanjska sekta, 1967. i Karneval, 1968. J. Marušića), a u široj javnosti popularnost stekao kao Kapetan Galileo u TV seriji Naše malo misto D. Marušića 1970. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« 1964 (godišnja) i 1975 (za životno djelo).