KUZMIĆ, Marko (Kuzmičević, Kuzmićević), glagoljaški pisac (Sutomišćica na Ugljanu, o. 1695 — Sutomišćica, nakon 22. V. 1735). U franjevaca trećoredaca glagoljaša na Galevcu (danas Galovac) završio novicijat i položio prve zavjete 1712. Bio gvardijan na Sustipancu 1719. i 1735. te Galovcu 1727, tajnik Provincije 1729–34. Autor je glagoljskoga zbornika crkvenih govora i kršćanskoga nauka Govorenia duhovna (613 folija veličine 18,5 x 14 cm, Arhiv HAZU, sign. IV a 121; dijelove objavio R. Strohal u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1917, 21–23; 1930, 27), sastavljena vjerojatno prema talijanskim predlošcima i namijenjena đakonima i mladim redovnicima. Prvi dio, zbirku od 47 govora vezanih uz neku temu ili blagdan, napisao je u samostanu sv. Ivana u Zadru 1724–25, a drugi, priručnik pastoralne teologije i kršćanskoga nauka u obliku pitanja i odgovora, započeo na Galovcu 1725. Za povijest jezika osobito je zanimljiv predgovor (Pozdrav bogolubnomu štiocu, 4r–5v), u kojem je, problematiziravši odnos latinice/glagoljice i hrvatskoga jezika, u pisanju hrvatskim jezikom prednost dao glagoljskoj grafiji, jer »slovmi šćavetanskimi mnoge riči ne mogu se vele dobro ispraviti kako slovinskimi«. Pod latinicom ispisanim naslovom Pogodba slova illyriçki, i slovnic˛a, s’latinim, i chni imena, i broyevi na folijima 6v–7v donio je dvije tablice, s glagoljskim i latiničnim alfabetom – no bez imena slova i brojeva – koje je sastavio prema latiničnim i ćiriličnim tablicama iz hrvatskih knjiga I. Ančića. S hrvatske je ćirilice na glagoljicu pod izmijenjenim naslovom Zarcalo od jistine meju carkve istočne i zapadne na Galovcu 1730. prepisao knjigu K. Pejkića (110 folija veličine 18,5 x 13 cm, Arhiv HAZU, sign. IV a 118); ispravio je tiskarske pogrješke, interpunkciju, »dospitke od ričih«, mijenjao i leksik. Oba je kodeksa pisao štokavštinom s mnogobrojnim čakavizmima, kurzivnom glagoljicom, uz neka odstupanja od odabranoga ortografskoga rješenja, a prema grafičkom uređenju (u Zarcalu i dopuštenju za tisak te posveti V. Zmajeviću), planirao ih je objaviti. U samostanu na Galovcu sačuvan je njegov Libar od razlikih pisam i kartulinov (17 folija veličine 28,9 x 20,5 cm), sastavljen iz starije samostanske knjige. Potpisivao se s dometkom Zadranin.
LIT.: I. Milčetić: Hrvatska glagoljska bibliografija. Starine, 1911, 33, str. 352–358, 373–379. — R. Strohal: Jedna glagolska knjiga o raskolu Istočne i Zapadne crkve. Vienac, 2(1911) 3, str. 84–85. — Isti: Kratki osvrt na hrvatsku glagolsku knjigu. Zagreb 1912, 54. — Isti: Iz stare glagolske proze. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1914, 19, str. 183–187. — Isti: Hrvatska glagolska knjiga. Zagreb 1915, 182–190. — Isti: »Prilike« iz stare hrvatske glagolske knjige. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1917, 21, str. 239–242. — V. Štefanić: Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, 1. Zagreb 1969, 206–207, 262–267. — J. Turčinović: Misionar Podunavlja Krsto Pejkić (1665–1731). Zagreb 1973. — V. Štefanić: Nazivi glagoljskog pisma. Slovo, 1976, 25/26, str. 58. — E. Hercigonja: Pogodba slova illyriçki, i slovnic˛a, s’latinim. Suvremena lingvistika, 22(1996) 41/42, str. 199–212. — Isti: Na temeljima hrvatske književne kulture. Zagreb 2004. — M. Grčević i I. Franjić: Posebnosti Ančićeva slovopisa. Zbornik o Ivanu Ančiću. Zagreb 2011, 313–314.
Ankica Šunjić (2013)
