KVRGIĆ, Pero (Petar), glumac (Srpske Moravice, danas Moravice, 4. III. 1927). Pristupivši 1943. partizanskoj kazališnoj družini »Ivan Goran Kovačić«, recitirao (V. Nazor, Majka pravoslavna) i glumio (Sin, K. Čapek, Majka) u tzv. šarenim programima. U Glini 1944. glumio Hitlera (I. Čaće, Zmije u procijepu) u programu Centralne kazališne družine pri ZAVNOH-u te do kraja rata bio član Centralne kazališne družine »August Cesarec«. U Zagrebu 1948. završio Zemaljsku glumačku školu u T. Strozzija (Profesor Serebrjakov, A. P. Čehov, Ujak Vanja). Od 1949. angažiran u Dramskom studiju, potom u zagrebačkom HNK (HNKZ), gdje je tumačio sporedne likove, npr. spretne sluge u renesansnim komedijama (Munuo, M. Držić, Skup; Siro, N. Machiavelli, Mandragola; Ljekarnik Fleurant, Molière, Umišljeni bolesnik), od 1953. u Zagrebačkom dramskom kazalištu (ZDK, od 1970. Dramsko kazalište »Gavella«, DKG), kojega je i suutemeljitelj, te ponovo u HNKZ od 1986. do umirovljenja 1988. U ZDK debitirao 1954. sporednom ulogom Poljskoga Židova (M. Krleža, U logoru), koju je govorno, gestualno i mimički pomno razradio s B. Gavellom (s B. Violićem ponovio 1993. u Zagrebačkom kazalištu mladih, ZKM). Okretan, mršav, oštrih crta lica, iznimno izražajne mimike, prodorna glasa i razvijena osjećaja za melodijske posebnosti svih hrvatskih idioma, u predstavama ZDK/DKG uglavnom je tumačio komične i groteskne likove, potom mrzovoljnike, napose zlovoljne starce, koje je glumio već na početku karijere, katkad fanatike, cinične spletkare ili zločince. Groteskna komika značajka je njegovih uloga u francuskim srednjovjekovnim farsama (Advokat Pathelin, nepoznati autor; svi likovi, Mesar iz Abbevillea, E. D’Amiens; obje 1959) te dojmljivih interpretacija staraca u tekstovima kazališta apsurda (Stari, E. Ionesco, Stolice; Nagg, S. Beckett, Svršetak igre; obje 1958) i niza tipiziranih likova u novim farsama i tragičnim groteskama: Kralj i Frical (M. de Ghelderode, Escurial i Škola za lude, 1966), Ivan Klebs (R. de Obaldia, Gospodin Klebs i Rosalie, 1976), Juštin (I. Brešan, Smrt predsjednika kućnog savjeta, 1979, Nagrada Gavellinih večeri), Sládek (V. Havel, Audijencija, 1980), Profesor (I. Bakmaz, Ispit iz hrvatske književnosti, 1982), Profesor II (M. Matišić, Anđeli Babilona, 1996). U toj vrsti uloga ističu se aktualizirana i lokalizirana interpretacija Scapina (Molière, Scapinove spletke, 1956, Nagrada grada Zagreba), kojega je kao dalmatinskoga besprizornoga razmetljivca do 1965. prikazao više od 260 puta, potom preobrazba Mockinpotta iz poniznoga, ismijavanoga i ponižavanoga maloga čovjeka u buntovnika (P. Weiss, Patnje gospodina Mockinpotta, 1969, Nagrada »Vladimir Nazor« 1970), spoj sentimentalnosti i groze u vampirskoj pojavi grobara Janeza (Krleža, Kraljevo, 1970, Sterijina nagrada 1970. i Nagrada Gavellinih večeri 1975), uloga u kojoj je do 1982. nastupio više od 170 puta, lakrdijaš Klarin (P. Calderón de la Barca, Život je san, 1974) i dvije komične uloge W. Shakespearea, pijani hvalisavac Pistol (Henry IV, 1980) i rezignirani vilenjak Puk (San ivanjske noći, 2007). U klasicističkim i prosvjetiteljskim komedijama te realističkim i ranim modernističkim dramama, komedijama i satirama bio je Molièreov Sganarelle (Don Juan, 1955), Jovadin (preradba Gospodina de Pourceaugnaca, 1956), Gospodin Loyal (Tartuffe, 1964) i Harpagon (Škrtac, 1966) te Kir Janja i Šerbulić (J. S. Popović, Kir Janja, 1956, Sterijina nagrada, i Rodoljupci, 1975), kožar Morten Kiil (H. Ibsen, Neprijatelj naroda, 1967), Robespierre (G. Büchner, Dantonova smrt, 1969), Vuksan (T. Brezovački, Matijaš grabancijaš dijak, 1970), Feđa Pitunjin i Semjon Semjonovič Podsjekalnikov (N. Erdman, Samoubojica, 1971), Shlink (B. Brecht, U guštari velegrada, 1974), Konferansijer (Ö. von Horváth, Priče iz Bečke šume, 1975), Starac (A. Strindberg, Sablasna sonata, 1977, Nagrada Gavellinih večeri), Grof Šabeljski (Čehov, Ivanov, 1978), Gradonačelnik (N. V. Gogolj, Revizor, 1986, ponovo u Satiričkom kazalištu »Kerempuh« 1997). Tragičan lik Sokrata donio je u Violićevoj adaptaciji Platonove Apologije Sokratu (Sokratova obrana i smrt, 1972). U suvremenim komedijama i dramama preuzimao je raznovrsne uloge, od kompleksnih dramskih karaktera do pomno razrađenih sporednih likova: Pukovnik Wesley Breitenspiegel (P. Ustinov, Ljubav četvorice pukovnika, 1954), Gilles Corey (A. Miller, Vještice iz Salema, 1955), Sudac Croz (U. Betti, Korupcija u palači pravde, 1963), Phil Hogan (E. O’Neill, Mjesečina za jadnike, 1967), Čovjek (E. Bond, Uski put prema dubokom sjeveru, 1972), Simo Ječmenica (J. Kesar, Da li je moguće, drugovi, da smo svi mi volovi?, 1972), Antonio Salieri (P. Shaffer, Amadeus, 1981), Angele (G. Stefanovski, Let u mjestu, 1983), Liječnik (D. Jančar, Veliki briljantni valcer, 1985), Diler (B.-M. Koltès, U samoći pamučnih polja, 2000), Ivan Pavlovič Pjetrov (J. Głowacki, Četvrta sestra, 2007). Odnos tragičnoga i komičnoga te zbilje i privida na pozornici zorno je prikazao u dramama L. Pirandella kao Micuccio Bonavino (Sicilski limuni, 1955), Otac (Šest lica traži autora, 1965) i Gospodin Palmiro zvan Sampognetta (Večeras improviziramo, 1972, ponovo u HNKZ 2002, Nagrada »Tito Strozzi«). U novijim hrvatskim dramama i komedijama veće su mu uloge: Pipe (P. Budak, Tišina! Snimamo!, 1961), Hrkanje solo (R. Tomović, Koncerti, 1975), Wenger Ugarković i Titus Fabriczy (Krleža, Vučjak, 1977, i Gospoda Glembajevi, 1984), Joker (D. Jelačić Bužimski, Surove kazališne priče, 1978), Smrt (M. Begović, Pustolov pred vratima, 1980), Dragoljub (Matišić, Sinovi umiru prvi, 2005). Nakon povratka u HNKZ dobivao je uglavnom uloge staraca koji se ne odriču žudnje za moći ili užitkom: Vjekoslav Hadrović (Krleža, Vučjak, 1986), Stari Ekdal (Ibsen, Divlja patka, 1987), Barun Emanuel von Stetten (Horváth, Hotel Bellevue, 1987), Knez Gavrilo (F. M. Dostojevski, Ujakov san, 1987), Franjo Josip I (T. Bakarić, Mora, 1988, Sterijina nagrada 1989), Georg Bernard Shaw (Shaw, Đavolov učenik, 1989). Nastupao je i u zagrebačkom Teatru &TD (Ja, P. Valéry, Fiksna ideja, 1966; Profesor, Jelačić Bužimski, Gospodar sjena, 1979, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske i Zlatni lovor-vijenac MESS-a; Otac, S. Mrożek, Pješice, 1982; Ubaldo, J. Menzel, Tri u drugom, 1987; Herzl, G. Tabori, Mein Kampf, 1989; Messer Nicia, Machiavelli, Mandragola, 1990), Kazališnoj radionici »Rade Končar« (Kristijan, Krleža, Golgota, 1972), ZKM (Emerički, Krleža, Zastave, 1991; Stari kralj i Machiavelli, L. Tieck, Putovanja jednog princa, 1996; Slijepac, P. Turrini, Alpsko rumenilo, 1999, nagrada na Festivalu glumca u Vinkovcima), Satiričkom kazalištu »Kerempuh« (Profesor, Ionesco, Instrukcija, 2003), s Glumačkom družinom »Histrion« (Vladimir, Beckett, U očekivanju Godota, 1985; Ivan Perak, F. Hadžić, Duhovi na Zrinjevcu, 1990; Henrik Vogler, I. Bergman, Nakon probe, 2010), Teatrom u gostima (Midge, H. Gardner, Nisam ja Rappaport, 1991; Willie Clark, N. Simon, Zlatni dečki, 2001), Epilog teatrom (Tom, M. Gavran, Kad umire glumac, 1995, Nagrada grada Zagreba 1995. i Nagrada na Marulićevim danima 1996), kazalištem Planet Art (Gospodin Green, J. Baron, U posjetu kod gospodina Greena, 2006, Nagrada hrvatskoga glumišta 2006. i Grand prix Festivala komornoga teatra Zlatni lav, 2009), u riječkom HKD teatru (Sir, R. Harwood, Garderobijer, 1997) i Istarskom narodnom kazalištu u Puli (Kapetan Fox Johnson, D. Radović, Kapetan John Peoplefox, 2005), na Dubrovačkim ljetnim igrama (DLJI, Intrigalo, nepoznati autor, Ljubovnici, 1961; Luco i Dum Marin, I. Vojnović, Dubrovačka trilogija, 1965, 2009; Lear, Bond, 1981, Nagrada »Orlando«; Prvi glumac i Duh Hamletova oca, Shakespeare, Hamlet, 1982; Parok, M. Vodopić, Tužna Jele, 1994; Reno, M. Tudišević i Molière, Nemoćnik u pameti, 1999, Nagrada na Danima satire 2000; Prvi starac, Pilad i Atena, Eshil, Orestija, 2006) i Splitskom ljetu (više uloga, Shakespeare, Periklo, 1986) te u banjolučkom Narodnom kazalištu (Ilija Čvorović, D. Kovačević, Balkanski špijun, 1983). Posebno mjesto u njegovu glumačkom radu pripada govorno primjerno okarakteriziranim likovima iz Držićevih komedija, za koje je primio Držićev zlatni pečatnjak 1998. i Nagradu za životno djelo grada Dubrovnika 2000. U Skupu je tumačio i Djetića Zlatikumova (ZDK, 1959), Zlatikuma (DKG, 1974) i Skupa (splitsko HNK, 2008, Nagrada »Zlatni smijeh« na Danima satire), u Dundu Maroju je bio Pomet (ZDK, 1955, Sterijina nagrada 1959; DLJI, 1964) i sam Dundo Maroje te Negromant (DLJI, 1975. i 2000), u kolažnoj predstavi Dum Marinovi sni O. Prohića Negromant (DLJI, 1998), u Arkulinu naslovni lik (Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, 1998, nagrada na Festivalu malih scena u Rijeci), a u Grižuli Staniša (DLJI, 2003). Pokazao se i jednim od najboljih tumača ironičnih intelektualaca ili mediteranskih osobenjaka R. Marinkovića: Don Zane i Biskup (Glorija, ZDK, 1970. te DLJI, 1981, Nagrada »Orlando«, i HNKZ, 2005), Šjor Bepo (Zagrljaj, DKG, 1974), Inspektor (Inspektorove spletke, HNKZ, 1977), Zande Rotte (Albatros, HNK u Splitu, 1984), Sudac (Zajednička kupka, HNKZ, 1989, Zlatni lovor-vijenac MESS-a). Glumački je vrhunac postignuo kao On u Stilskim vježbama R. Queneaua (izvorno Teatar &TD, od 1968. u paru s Mijom Oremović, a od 1970. do danas s Lelom Margitić, Zlatni lovor-vijenac MESS-a, 1968), prikazujući u nizu preobrazba društveno, psihološki, govorno, intelektualno i dobno posve različite likove u istoj situaciji. »Kvrgić je nesvakidašnja pojava našeg kazališta, pa tako i nadasve samosvojna, stilski autonomna, izvorna glumačka osobnost. Nikada patetični heroj ni uznositi junak, vrlo često i gubitnik, prognanik i odbačeni čovjek s ruba života, no usprkos svemu i svagda skeptični promatrač svoje, a time i naše egzistencije« (N. Batušić). Ostvario je nekoliko zapaženih sporednih uloga u igranim filmovima (N. Tanhofer, H-8, 1958, i Sreća dolazi u 9, 1961; J. Babič, Tri četvrtine sunca, 1959; Ž. Skrigin, Drug predsjednik centarfor, 1960; B. Ivanda, Prijeki sud, 1978; V. Ruić, Nausikaja, 1996; A. Nuić, Sve džaba, 2006) te TV dramama i serijama (V. Ljubić, Simha, 1975; E. Galić, V. Kljaković i Z. Tadić, Nepokoreni grad, 1982; S. Petranović, Nitko se neće smijati, 1985). Kazališne feljtone u Vijencu 2000–02. skupio u knjizi Stilske vježbe (Zagreb 2004). Dobitnik je Nagrade »Dubravko Dujšin« 1986, Nagrade »Eleonora Duse« festivala u Asolu 1988, Sterijine nagrade za naročite zasluge 1989. te nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor« 1986, Zlatnoga lovor-vijenca MESS-a 1987. i hrvatskoga glumišta 1994. O njem je 2013. snimljena emisija u TV seriji Svjedoci vremena V. Šiljka.
LIT.: D. Gašparović: Mockinpott na zagrebačkoj sceni. Prolog, 2(1969) 4, str. 59–60. — J. Zuppa: Iskušenje Dantonove smrti. Ibid., 7, str. 36–38. — (Razgovori): P. Kvesić, Prolog, 4(1971) 13, str. 31–39. — B. Vukšić, Večernji list, 39(1995) 31. III, str. 32–33. — G. Gračan, Vijenac, 6(1998) 125, str. 4–5. — Z. Vidačković, Ibid., 7(1999) 138, str. 26–27. — Ž. Ciglar, Večernji list, 46(2002) 22. XII, str. 13, 18. — M. Jendrić, Vjesnik, 63(2002) 20. XII, str. 20–21. — T. Čadež, Jutarnji list, 8(2006) 4. II, str. 64–65. — N. Govedić, Novi list, 60(2006) 19. II, Pr., str. 2–3. — A. Tunjić, Vjesnik, 67(2006) 18. XI, str. 14–15. — K. Kolega, Slobodna Dalmacija, 64(2007) 10. III, str. 26–27. — T. Čadež, Jutarnji list, 10(2008) 13. I, str. 48–49. — B. Violić: Cvrčak i mrav. Scena (Novi Sad), 10(1974) 2/3, str. 131–134. — N. Batušić: Drama i pozornica. Novi Sad 1975, passim. — P. Selem: Kutija od vremena. Zagreb 1978, 119, 163, 171, 190, 273. — A. Kudrjavcev: Poklon dvama kraljevima. Prolog, 12(1980) 44/45, str. 118. — M. Grgičević: Poklonimo se glumcu. Vjesnik, 46(1986) 15. III, str. 4. — G. Paro: Pero Kvrgić ili o glumi. Novi Prolog, 2–3(1987–88) 6/7, str. 7–17. — D. Vrgoč: Veliki meštar glume. Vjesnik, 51(1990) 21. IV, str. 7. — B. Hećimović: Razgovori s Pometom, Desdemonom i Poljskim židovom. Zagreb 1995, 231–253. — D. Foretić: Sljubljivač vremena. Novi list, 51(1997) 4. III, str. 24. — D. Vrgoč (D. V.): Trideset godina »Stilskih vježbi«. Vjesnik, 59(1998) 21. I, str. 17. — H. Braut: Poznavatelj dramaturških meandara. Ibid., 63(2002) 25. XI, str. 16. — B. Senker: Pozornici nasuprot. Zagrebačka kazališna kronika (1995–2000). Zagreb 2003, passim. — A. Tunjić: Tajne muze Talije. Vjesnik, 67(2006) 24. I, str. 41. — Isti: Pero Kvrgić ili cijeli držićevski svijet. Ibid., 69(2008) 31. III, str. 17. — H. Ivanković: Kazališno doba Pere Kvrgića. Dubrovnik 2012.
Boris Senker (2013)
