LABAŠ, Rudolf

LABAŠ, Rudolf (Rudi), slikar (Stari Golubovec kraj Lobora, 31. VIII. 1941). U Zagrebu 1959. završio geodetsku tehničku školu, diplomirao 1965. na ALU u V. Paraća, potom studijski boravio u Frankfurtu na Majni i Parizu. Od 1969. samostalni umjetnik, 1971–81. slikar izvođač na RTV Zagreb; od 1979. na ALU honorarni asistent, od 1981. docent, od 1986. izvanredni profesor, od 1992. do umirovljenja 2011. redoviti. Kao član skupine Biafra (1971–78) svoj izraz gradi u okviru angažirane figuracije. U akriliku i crtežu tušem stvara dramatične kompozicije izrazito ekspresivnih obilježja, u kojima, zaokupljen gotovo isključivo nagim ljudskim likom, euforičnom gestom oblikuje sugestivne likovne metafore izopačenosti i moralnoga rasapa suvremene civilizacije. Slika košmarne prizore, bezdan praznoga prostora ispunjuje tjelesima izbrisanih lica bez identiteta, često u maničnim, agresivnim interakcijama. Sažimanjem i rastakanjem ljudskih likova psihofizički ih razobličuje, stvara deprimirajući svijet, upozoravajući na egzistencijalne probleme i emocije pojedinca i društva (zidna kompozicija Ljeta Gospodnjega… nastala 1971. u sklopu ambijentalne intervencije u povodu izložbe skupine Biafra u zagrebačkom Studentskom domu »Moša Pijade«, uništena 1973; Bolnica Val de Grâce I, 1971, Čovjek, 1971, Gradski muzej Varaždin, GMV, Situacija II, 1972, Narodni muzej Zadar, Grupa III, 1972, Flebografija I, 1974, i Grupa HX, 1978, sve u MG, ciklusi Homoidi, 1972–75, i Iz doma, 1973, sve u akriliku; Na galgama, MG, i Triptih »Erotika«, GMV, obje 1977. i crtež u tušu). Potom nekad aktivnu ulogu boje potpuno stišava te sažima kompoziciju na samo nekoliko likova praznih pogleda upozoravajući na novi spektar problema suvremenoga društva, poput otuđenosti, tjeskobe, usamljenosti i beznađa (Par, GMV, Slučaj, obje 1980; ciklusi Zid, 1980, i Grupa, 1984, sve u akriliku). U 1980-ima u njegovu opusu prevladava crtež istodobno skicozan i posvećen pojedinostima, a označuje ga snažno pokrenuta linija te često naglašen erotizam (ciklusi crteža u tušu Spomen na Firenzu, 1980; Tjelopisi, 1983). I dalje angažirano progovara o stanjima društva; na poč. 1990-ih stvara slike u akriliku na temu stradanja i boli, a biblijskim asocijacijama nastoji skrenuti pozornost na univerzalnost ljudske patnje (Lazar i A. D. 1991, 1993). U njima disciplinira i sažima kolorit na profinjene plave i smeđe nijanse (Europa, Grupa II, Jahač, Velebit I, Naklonost, ciklus Događanja, sve 1993) te postiže sintezu grafičke linearnosti i slikarske pikturalnosti (M. Gašparović). Istodobno su mu čest motiv gudaća glazbala, skladnih linija i erotskoga naboja (Cello i Potopljeni instrumenti, 1993). U kompozicije često umeće portrete drugih umjetnika i javnih osoba; 1997. slika ciklus Lica, psihološki nijansirane klasične portrete iznimne sugestivnosti (M. Krleža, F. Šovagović, T. Maroević, D. Ivanišević, M. Kraljević, F. Kafka), koje katkad prikazuje unutar složenih enigmatičnih kompozicija (B. B. T., 1997; AGM-A i Homage ARM, 2001). Nadahnut djetinjstvom i zavičajem, stvara ciklus osebujne simbolične ikonografije U vrtlogu (2006–07). Bavio se i sakralnom tematikom (Križni put u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Širokom Brijegu, 1983). Izlagao samostalno u Zagrebu (1971, 1973, 1975, 1977, 1979–82, 1984, 1989. s A. B. Švaljekom, 1994, 1997, 2000, 2007, 2011), Kleku (1982), Velikoj Gorici (1983), Buzetu (1985), Zadru (1985, 1997), Splitu (1986, 2001), Starom Gradu (1988), Krku (1993), Dubrovniku (1994, 1999), Ivanić-Gradu, Čakovcu i Krapini (1994), Osijeku (1995), Rijeci (1996) i Bonnu (1999) te skupno s ULUH/HDLU (od 1969), na Salonu mladih (Zagreb 1969–74, 1971. nagrada), Zagrebačkom salonu (1971, 1972. i 1974. nagrada, 1975, 1978, 1981, 1990), sa skupinom Biafra (1971–78), na izložbi Nadrealizam i hrvatska umjetnost (Zagreb 1972), Porečkom annalu (1974, 1979), Ličkom annalu (Zagreb 1976, 1978), izložbi Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Međunarodnoj izložbi originalnoga crteža (Rijeka 1978, 1980), Zagrebačkoj izložbi crteža (1979, 1983, 1987) te na izložbama Lik figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), zbirke Bauer (Zagreb 1996), Erotika u umjetnosti (Rijeka 1999) i Likovna grupa Biafra 1970–1978 (Zagreb 2010). Objavio je grafičku mapu u svilotisku Nadnevak (stihovi Z. Mrkonjić, Zagreb 1977). Autor je knjižnih ilustracija (B. Glumac, Ljubavna režanja. Zagreb 1978; V. Koroman, Jezik na pašnjaku. Zagreb 1984; Pet stoljeća hrvatske književnosti, 157/I–II. Zagreb 1987–1991; Z. Duraković, Odsjaj tame. Zagreb 1997) i poštanskih maraka (150. obljetnica rođenja književnika Josipa Eugena Tomića, 1993). Oblikovao je i scenografije za Teatar &TD (Glumac, Naopako, 1979) i HNK u Zagrebu (F. M. Dostojevski, Zapisi iz podzemlja, 1982), a kao slikar izvođač izradio mnogobrojne kazališne scenografije za zagrebačka kazališta (HNK, Satiričko kazalište »Jazavac«, Glumačka družina »Histrion«) te svečane zastore za osječko (Slavonija S. Kopača, 1989) i zagrebačko HNK (Četiri godišnja doba I. Lackovića Croate, 1994, i Harmica V. J. Jordana, 1999).