LADAN, Tomislav

LADAN, Tomislav, prevoditelj, književnik, jezikoslovac i leksikograf (Ivanjica, 25. VI. 1932 — Zagreb, 12. IX. 2008). Srednju školu završio u Banjoj Luci 1950, diplomirao hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1958. U Sarajevu radio kao redaktor u novinskoj kući »Oslobođenje« 1958–59, predavač u Narodnom sveučilištu 1959. odn. Radničkom sveučilištu 1960. te urednik u nakladničkoj kući »Veselin Masleša« 1960–61. Od 1961. u LZ, isprva honorarni službenik, od 1962. pomoćni redaktor, od 1966. redaktor, od 1975. urednik te od 1982. glavni urednik i od 2001. do kraja života glavni ravnatelj. Bio je lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Uppsali 1963/64. te predsjednik Hrvatskoga PEN centra 1989–90. Pjesme, književne kritike, eseje, jezikoslovne rasprave i prijevode objavljivao u novinama i časopisima Zora (1950–51), Naši dani (1953–58), Život (1954, 1960), Korijen (1955, 1958), 7 dana (1955), Književne novine (Beograd 1958, 1960–62), Male novine (1958), Vidici (Beograd 1958), Izraz (1959–61), Polja (Novi Sad 1960), Putevi (1960), Forum (1962–63, 1969–70, 1972, 1999), Telegram (1962–63, 1968), Kolo (1963–64, 1968–70), Vjesnik (1963–64), Razlog (1964), Kritika (1968–71), Mogućnosti (1968–69), Marulić (1969), Poezija (1969), Hrvatski tjednik (1971), The Bridge (1972), Encyclopaedia moderna (1973), Oko (1973–75), Republika (1974, 1991), Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine (1975), Croatica (1976) i Radovi Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža (1991, 2001). Prijevodima stilistički i leksički zahtjevnih i raznovrsnih pjesničkih, proznih, dramskih i filozofskih djela, uz koje je često objavljivao predgovore, studije i kritičke napomene, te prikazima i analizama tuđega prevoditeljskoga rada pridonio je postavljanju standarda, podizanju svijesti o ulozi prevođenja u razvoju kulture te širenju izražajnih mogućnosti jezika. Sa starogrčkoga je preveo biblijske tekstove Mudre izreke, Propovjednik, Knjiga mudrosti i Knjiga Sirahova (Biblija. Zagreb 1968), Evanđelje po Ivanu (Sarajevo 1980), Mateju (Plehan 1983), Luki (Plehan 1985) i Marku (Mostar 1990), Apokalipsa (Plehan 1992), Pjesma nad pjesmama (Zagreb 1996; prepjev) te za kazališne izvedbe Eshilovu Orestiju (1978) i Euripidove Medeju (1986) i Elektru (1988), a s latinskoga djela K. Pucića, I. Crijevića, V. Petrovića i B. Staya (Hrvatski latinisti, 1–2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 2–3. 1969–1970), Ovidijeve rasprave Ljubavi, Umijeće ljubavi, Lijek od ljubavi (1973), Meditacije o prvoj filozofiji R. Descartesa (1975), Danteove Poslanice i raspravu O položaju i obliku vode i zemlje (Djela, 1. 1976), Novu sveopću filozofiju F. Petrića (1979), Fizikalnu raspravu o postanku, naravi i koristi umjetnog zraka J. F. Domina (1987) i Augustinovo djelo O državi Božjoj, 1–3 (1982–1996), sve objavljeno u Zagrebu. S njemačkoga je preveo Sagu o Nibelunzima (1974), Kritiku instrumentalnoga uma M. Horkheimera (1988, s P. Barišićem), sa švedskoga Filmsku trilogiju (1966) i Prizore iz bračnog života (1976) I. Bergmana, pjesme L. Gustafssona, M. Johanssona, G. Ekelöfa, S. Dagermana te drame Sablasna sonata (1978) i Otac (1984) A. Strindberga, s norveškoga drame John Gabriel Borkman (1972), Peer Gynt (1981) i Žena s mora (1986) H. Ibsena, s engleskoga Horkheimerovo Pomračenje uma (1963) i Eros i civilizaciju H. Marcusea (1965), Tita Andronika W. Shakespearea (1977), romane Zašto smo u Vijetnamu? N. Mailera (1969), Svjetionik Virginije Woolf (1974), Izvještaji s bojišta M. Herra (1979) i Tanka crvena crta J. Jonesa (1980), sve objavljeno u Zagrebu, Izabrane pjesme T. S. Eliota (Sarajevo 1962, s I. Slamnigom i A. Šoljanom), izbor iz Cantosa E. Pounda (Split 1970), Adu V. V. Nabokova (Rijeka 1971) te pjesme W. B. Yeatsa, D. H. Lawrencea, R. Gravesa, J. Betjemana, W. Empsona i P. A. Larkina. Posebna su cjelina prijevodi Aristotelovih djela Nikomahova etika (1982), Metafizika (1985), Fizika (1987) i Politika (1988), objavljeni u Zagrebu, popraćeni pojmovnikom s približno 2000 riječi na sedam jezika. Nasuprot osporavanju, jer je uvriježenu filozofijsku terminologiju mijenjao neologizmima, ti prijevodi čitatelje izvode »kako filozofijski tako i filologijski na metodsko bespuće na kojem samo filozofirajući mogu naći svoj put« (B. Despot), odlikujući se ne samo »dubinskom razumljivošću, nego i čitkošću«, te prenoseći »mnogo više od Aristotelova teksta, misli i izraza (…) nego što smo vjerovali da je prenosivo« (M. Ježić). Kao leksikograf pisao je i uređivao natuknice iz opće etimologije, kroatistike, nordijskih književnosti i jezika, engleske i njemačke književnosti u Enciklopediji Leksikografskog zavoda (Općoj enciklopediji), osmislio i vodio projekt Osmojezičnoga enciklopedijskoga rječnika, 1–8 (1987–2010) te bio glavni priređivač Hrvatskoga obiteljskoga leksikona, 1–11 (2005). U autorskim leksikografskim djelima Riječi (2000) i Etymologicon (2006), enciklopedijskim kompendijima moderne humanističke izobrazbe, oprimjerio je izvorni enciklopedistički habitus u kojem je težnja sveobuhvatnosti neraskidivo vezana za svijest o njezinoj nemogućnosti. U njima je kroz etimologije u hrvatskom i indoeuropskim jezicima te iznošenjem povijesnih i kulturnih zanimljivosti, u širokom rasponu od faktografske preciznosti preko aforističke oštroumnosti do esejističke asocijativnosti, razložio pojmove složene po značenjskim skupinama, uz navođenje izrjeka i karakterističnih primjera uporabe. Zauzimao se za popularizaciju svijesti o etimologiji i jeziku, navlastito 1991–2005. kao stalni komentator TV emisija Riječi, riječi, riječi, Slično, a različito i Iz jezične riznice, u kojima je, kao »jedan od najvećih europskih biografa riječi« svoju »laku a ogromnu stručnost« u jezičnim pitanjima upotrebljavao demonstrirajući »sposobnost lokalne aplikacije i, prije svega, izvanserijsku duhovitost u tumačenju ili stvaranju riječi« (B. Maleš). Preveo je i priredio Moj prvi slikovni rječnik hrvatski – engleski – njemački R. Scarryja (Zagreb 1989) te bio suautor Njemačko-hrvatskoga i hrvatsko-njemačkoga rječnika (1998). Kao kritičar u kraćim je prikazima, skupljenima u knjigama Zoon graphicon (1962) i U škarama (1965), te duljim eruditskim esejima – Ta kritika (1970) i Parva mediaevalia (1983) – smještanjem razmatranih djela (Eliot, W. Faulkner, P. Lagerkvist, R. Musil, Pound, A. B. Šimić, M. Krleža, A. G. Matoš, M. Marulić) u kontekst nasljeđa europske kulture te inzistirajući na pomnoj formalnoj, strukturalnoj i terminološkoj analizi, oblikovao kritički izraz iznimne discipline u analitičkoj razradbi umijeća pisanja. Polemički razmatrajući prirodu i svrhu, kao i aksiološke, epistemološke i metodološke aspekte kritike, inzistirao je na nužnosti povratne sprege kritičke discipline i slobode invencije. Ista su polazišta i iscrpne studije Pjesništvo, pjesme, pjesnici (1976) u kojoj je analizirao suvremeno hrvatsko pjesništvo (M. Dizdar, D. Dragojević, N. Petrak, Slamnig, N. Šop). Knjigom Premišljanja (1964), sastavljenom od duljih meditativnih proza na različite teme (boema, piramide, pisanje), pokazuje uklopljenost svoje široke filološke, književne i opće kulturne izobrazbe u analitički skrupulozan, intelektualno svestran, a nerijetko i ludički esejistički diskurs. Njegov roman Bosanski grb (1975) kritika je sagledavala u okviru prevladavajućih tendencija hrvatske narativne proze pa je bio ili ignoriran ili određivan kao eksperiment, premda ga umijeće uporabe metafikcionalnih aspekata i originalnost konstrukcije smještaju u svjetsku modernističku romanesknu poetiku (S. Beckett, J. Cortá­zar, C. E. Gadda, T. R. Pynchon, P. Sollers). Neprestanim upućivanjem na pripovjedne kodove, improvizacijskim duhom kolokvijalnoga izričaja te raznorodnim i neočekivanim leksičkim, tipografskim, sintaktičkim i strukturnim rješenjima njime je ostvario izrazit primjer autoreferencijalne proze. — Leksičkom inventivnošću, podjednako ukorijenjenom u svjetskoj i lokalnoj baštini, žargonskom i knjiškom izrazu, analitičkom lucidnošću te uporabom raznovrsnih žanrovskih i stilskih konvencija, Ladanovo se pisanje podjednako suprotstavlja klišejiziranoj čitkosti i hermetičnoj samovoljnosti, uvijek iznova pokazujući da se individualni izraz može uobličiti samo kritičkim dijalogom s tradicijom, dok se tradicija može očuvati samo stalnim suočivanjem s formalnim i tematskim izazovima. U raščlanjivanju pojava općega kulturnoga konteksta, napose umjetničkih jezičnih tvorevina, oslanjao se na pouzdanu strogost akribije ali i ironijski odmak te skeptični otklon od mogućnosti konačnoga uvida i cjelovitoga znanja, ostvarivši stilski prepoznatljiv, klasicistički odmjeren izraz koji spaja svestranu izobrazbu i intelektualnu zaigranost. Suautor je Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967) i priređivač Političkih spisa A. Starčevića (Zagreb 1971). Dobio nagrade grada Zagreba (1965), Društva hrvatskih književnih prevodilaca (1970, 1982), »Ivan Goran Kovačić« (1971), »Fran Tućan« (1993) i »Kiklop« (2009, 2011).