LADIKA, Ivo

LADIKA, Ivo, pjesnik, prozaik i kritičar (Stažnjevec kraj Radovana, 29. X. 1912 — Vis, 16. VIII. 1984). Završio učiteljsku školu u Čakovcu 1931. te diplomirao 1936. pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ondje je srednjoškolski profesor 1939–49, radijski novinar 1949–51, redaktor u LZ 1951–58. te profesor na Visokoj privrednoj školi do umirovljenja 1972. Nakon prve lirske proze Jesen (Omladina, 1929; suradnik do 1934), pjesme, prozu, književne osvrte i kritike te socijalnokritičke članke objavljivao je, među ostalim, u izdanjima Mladost (1932–34), Učiteljski podmladak (Užice 1932), Hrvatska revija (1933–34, 1938–39), Književni horizonti (1934–35), Hrvatsko kolo (1936–39, 1950, 1954, 1956), Književna revija (1936; urednik), Varaždinske novosti (1937–41), Pravda (Beograd 1938, 1940), 7 dana (1938, 1940), Svijet 7 dana (1938–39), Grič (1940), Hrvatski književni zbornik (Zagreb 1940), Borba (1952–53, 1968), Književni Jadran (1952–53), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1950–52, 1956, 1979), Stvaranje (Cetinje 1952–53, 1956–57, 1960, Titograd 1967), Vjesnik (1952, 1956, 1959, 1968), Zadarska revija (1952–56, 1960–62, 1964), Jezik (1953, 1960–62), Mlada kultura (Beograd 1953–54), Oslobođenje (1953–55), Život i škola (1954–55), Krugovi (1955–56), Riječka revija (1955–58), Filologija (1957, 1965), Život (1957, 1960), Književno ogledalo (1958; urednik) Zagorski koledar (1958, 1961–69), Radost (1959–60, 1963, 1971, 1980), Putevi (1960–61), Revija (1961–63, 1965–66), Rukovet (Subotica 1961–64), Jež (Beograd 1964–66), Forum (1970, 1978), Književne novine (Beograd 1979) i Odjek (1981). U zbirci Lirika (1933) motivski vezan za težački život, socijalnu bijedu i krajolik Hrvatskoga zagorja, u zbirci Čistilište srca (1940) interes proširuje intimnim preokupacijama, u poratnima pak, Ljubavi i otrovi (1954) i Danas i sutra (1957), okrenut motivu žene i pjesmi kao sredstvu oslobađanja od emocionalnih tjeskoba te svijetu snova i slutnja, prerasta u intimističkoga pjesnika, iskustveno bliskoga krugovaškomu naraštaju. Unoseći lirski doživljaj svijeta i u prozni izričaj, pripovjedne zbirke oslobađa događajnosti te su mu Svakidašnji zapisi (1955), Humoreske (1967) i Eros i more (1974) – osim Dnevnika gimnazijalke (1963), u kojem se fabuliranje tek nazire – suptilan prikaz aktualne kulture i vremena. Napisao i duologiju Drame (1959) te knjižice Mihovil Pavlek Miškina (Zagreb 1952) i Zapisi o »Goricama« Frana Galovića (Zagreb 1963). U esejističko-kritičarskom opusu pod utjecajem M. Krleže, ostajući uglavnom na ideološkoj i sadržajno-formalnoj razini, bez znatnijih spoznaja i konkretnijih pokušaja umjetničkoga vrjednovanja djela, ocijenjen je »književnim lutaocem« (M. Šicel). Među analitičkim tekstovima izdvajaju se prikazi o S. S. Kranjčeviću (Vienac, 1944, 3) i D. Cesariću (Vienac, 1944, 6–10), A. G. Matošu (Hrvatska revija, 1944, 11–12) te Krleži, o kojem je studija (Varaždinske novosti, 1939–40, 530–539, i samostalno) ocijenjena jednim od glavnih međuratnih tekstova o njem (Z. Bartolić). Pjesmama zastupljen u antologijama Hrvatska majka u pjesmi (Zagreb 1941), Pjesma o majci (Zagreb 1944), Pjesma o Zagrebu (Zagreb 1965), Horvacka zemlica (Samobor 1981), Zagreb grade, divni moj (Varaždin 1996), Krist u hrvatskom pjesništvu (Split 1997) i Povrh starog Griča brda (Zagreb 2000). Potpisivao se i inicijalima.