LAHOVSKY, Stjepan

traži dalje ...

LAHOVSKY, Stjepan (Lahovszky, Lahovski; Stepan, Zvonko), slikar (Donji Miholjac, 17. XII. 1902 — Zagreb, 20. I. 1989). Gimnaziju završio u Osijeku 1921, diplomirao na ALU u Zagrebu 1927 (Lj. Babić). Bio gimnazijski nastavnik u Senju 1928–41, Karlovcu i od 1945. do umirovljenja 1965. u Zagrebu. Studijski putovao u Pariz (1937, 1957), Italiju (1937, 1939, 1965) i Grčku (1955, 1964, 1969, 1973). Prijateljevao s Ivanom Tomljenović-Meller i J. Kovačićem, koji je sačuvao više od 1000 njegovih djela. Za života stvaralaštvo mu je bilo nepoznato jer je djelovao skrovito i nije dopuštao izlaganje svojih radova, od kojih je mnoge uništio. Nadahnut klasičnom grčkom kulturom, povijesnim avangardama, tradicionalnim vrijednostima moderne umjetnosti i suvremenim smjerovima, od poč. 1920-ih (Dvije skice s maturalnog putovanja, 1921, akvarel, MSU u Zagrebu, MSUZ) stvarao je stilski raznolik opus slika i crteža te eksperimentirao u drugim medijima umjetničkoga izraza (fotografija, objekt, skulptura, poezija). Slikao realistički, slobodnim potezima, stilizirane i apstraktne oblike, među ostalim, u duhu simbolizma i nadrealizma (Čaranje zmije/Dječaci gledaju na stablo obješenu zmiju, 1924, akvarel; Asfodeli/Gruška luka, 1930, gvaš; Dual – dvije irealne figure, 1930, ulje, MSUZ; Noćna šetnja trudnica, 1946, pijesak, pigment, ljepenka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Kamen s Raba, 1954, ulje), kubističke i konstruktivističke (Ljubomor, 1930, tempera, MSUZ; Kompozicija kubistička – smeđi tonovi, 1943, akvarel), figuralne (Žene slušaju čelisticu, 1941, ulje; Demonstracije/Autoportret kao drugarica u povorci, 1947, tempera) i apstraktne kompozicije (Navještenje/Materinstvo, 1934, gvaš; Vijer, 1950, i Beethoven, 1952, ulje; Oplođivanje svemira, 1958, tempera, MSUZ; Kron proždire svoju djecu II, 1960, disperol; Odadozivi, 1969 – poleđina slike Krik gladi, 1960, MSUZ, disperol; La Chasse, 1964, tuš). Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju autoportreti (Autoportret s klobukom, 1929, gvaš, Autoportret s ručnikom na glavi, 1931, ulje, Autoportret kod Pavanke, 1932, gvaš, pastel, Trostruki automodel sa šeširom, 1935, ugljen, Autoportret na uporabljenom papiru iz mesnice, 1975, akvarel, sve MSUZ; Autoportret, 1930, Autoportret en face, 1937, Autoportret, 1947, Autoportret tonski studiran i Autoportret čistim bojama, 1948, sve ulje; Autoportret po izlasku iz logora u Maksimiru, 1945, ugljen), autoaktovi (Automodel s blokom, kreda, i Autoakt s muzom, ugljen, 1937, MSUZ), autoportretne maske (Autoportretna krinka, 1950, olovo) te fotografski autoportreti s maskom (Krinko, pomladi me, 1966) i homoerotske snimke akta (Autoportret, 1976). Usporedno nastaju mrtve prirode (Kruške i jabuke i Grožđe, 1929, ulje; Vaza s cvijećem, 1943, gvaš), interijeri (Moj stan u Senju, 1929, akvarel; Uselio sam u novi atelijer u Masarykovoj 3/IV u Zagrebu, 1948, kreda), krajolici i vedute (Na trgu Burze, 1946, ulje; Vrtovi i ruševine na Lapadu, 1954, akvarel; Atena – pogled iz hotela na Akropolu, 1955, tempera, crna kreda), portreti (Vjekoslav Parać, 1927, tuš; Ljudevit Šestić, 1942, ulje; Koka čita na ležaju, 1946, pastel; Portret kolekcionara prof. J. Kovačića, 1967, ulje, MSUZ), kupači na tragu P. Cézannea (Senjski kupači, 1933, ulje) i Hrisantemion (1968, ulje) blizak estetici campa. Posmrtno su mu priređene samostalne izložbe iz Kovačićeve zbirke (Crikvenica 1994, Čakovec 1995; Rijeka, Zagreb 1995 – retrospektiva; Zagreb 2002, 2004, 2007. s Nastom Rojc) i iz zbirke nasljednika ostavštine M. Franovića Rakića (Rijeka 2005) te djela izlagana na izložbama Zagrebački kolekcionari (Zagreb 1992), Hrvatski slikari između art décoa i neoklasicizma (Lovran 1993), Vizure starog grada Ozlja (Ozalj 1993), Biblijsko-kršćanski motivi u hrvatskom slikarstvu i grafici (Crikvenica, Čakovec 1994), Odjeci simbolizma i Zagreb kak imam te rad (Zagreb 1994), Boka kotorska u hrvatskom slikarstvu (Zagreb 1998), Porečki annale (2005), Strast/Passion (Rijeka 2005), Provjera roda. Muškost i ženskost u umjetnosti istočne Europe (Beč 2009), Umjetnici i njihovi ateljei (Zagreb 2010).

LIT.: G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, 2. Zagreb 1988. — T. Maroević: Stjepan Lahovsky (1902–1989). Kontura, 2(1992) 9/10, str. 47–49. — V. Kusin: Slikar – egzekutor vlastita opusa. Vjesnik, 55(1994), 30. VII, Pr., str. 19. — G. Blagus: Na tragu europske avangarde. Ibid., 56(1995) 27. V, Pr., str. 37. — B. Cerovac, J. Kovačić i N. Vrkljan-Križić: Stjepan Lahovsky (katalog retrospektivne izložbe). Rijeka 1995. — D. Glavan: Neistraženo mjesto. Hrvatsko slovo, 1(1995) 29. IX, str. 20. — V. Kusin: Hrvatski protonadrealist. Kontura, 5(1995) 37/38, str. 37–39. — B. Donat: Veličina nepoznatih. Ibid., 12(2002) 72/73, str. 85–87. — L. Kovač: Transgresije normativnog moderniteta. Ibid., 14(2004) 83, str. 60–63. — K. Kovačiček: Stjepan Lahovsky. Objekti, autoportretne krinke, homoerotska fotografija. Novi list, 58(2005) 31. III, Pr., str. 9. — N. Šegota-Lah: Premosnica usamljenog djela i ogoljele stvarnosti. Ibid., 24. IV, Pr., str. 6–7. — S. Kalčić: Oponiranje društvenim silama. Zarez, 9(2007) 206, str. 32–33. — L. Kovač: Zelene vrpce. Samoreprezentacijski radovi Naste Rojc i Stjepana Lahovskog iz zbirke Josipa Kovačića (katalog izložbe). Zagreb 2007.
 
Višnja Flego (2013)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

LAHOVSKY, Stjepan. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/lahovsky-stjepan>.