LASNIČIĆI

LASNIČIĆI, plemićki rod (XIII–XV. st.). Starija ih historiografija ubraja u savez »dvanaestero hrvatskih plemena«, zabilježen u Qualiteru (XIV. st.). U vrelima su navedeni različito (Lacnicith, Lasincich, Lasnitichi, Lasnicit, Lasnizith, Laznichig, Lisnicig, Lisnicik), prema čem su ih povjesničari nazivali Lasničići ili Lisničići (V. Klaić), Lačničići ili Lisničići (F. Šišić), Lačničići (M. Barada), Lisničići (N. Klaić), upozorivši kako su se sami zvali Lasničićima (S. Antoljak). Pripadali su nižemu plemstvu, posjede prvotno imali u županijama Luka i Sidraga. Kao jedan od onih koji su s kraljem Kolomanom 1102. sklopili sporazum, u Qualiteru se spominje tobožnji njihov župan Obrad, nepotvrđen u vrelima iz XI. i XII. st. Prvi se put u diplomatičkom materijalu spominju 1207. kao svjedoci u ispravama o darovanju crkve sv. Petra u Bubnjanima samostanu sv. Kuzme i Damjana kraj Biograda (Jutroš i Slavomir). Jutroš je oko 1222. nazočio utvrđivanju samostanskoga posjeda u Gorici i prisegom potvrdio međe. U drugoj pol. XIII. i na poč. XIV. st. djelovao je Tolša (u. prije 1322), sudac u sporu i namiri stranaka 1275. Vjerojatni mu sin Hlapac među svjedocima je pomirbe rođakâ iz roda Prkalj (Perkal) pred banom Mladinom II. u Raštanima 1322. Do poč. XIV. st. dio Lasničića stekao je u Gackoj županiji po njima nazvanu zemlju između Otočca i Doljana. Vrela ih spominju 1300–23; njihov je posjed kralj Karlo I. Robert darovao 1316. knezu Dujmu II. Frankapanu, a 1322–23. darovanje potvrdio sinu mu Fridriku III, pa im se ondje nakon toga gubi trag. U drugoj pol. XIV. st. sačuvano je više podataka o Lasničićima u Bičini kraj Zadra, od kojih neki prelaze u grad. Zna se za braću Jurja i Dibudoja (u. prije 1380) te Tolšu (ili Tolču; u. prije kraja 1380). Juraj je u Zadru stekao posjed kojim su 1370. raspolagali njegovi neimenovani baštinici. Od njega je Tolša nekom prilikom kupio zemlju. Tolšino srodstvo s Tolšom iz 1275. i Hlapcem nije utvrđeno, no na rodbinsku vezu upućuje činjenica da je Hlapac bio u posjedu spomenute Jurjeve parcele. Tolšin sin Martin svjedok je uvođenju samostana sv. Krševana u posjed Kokićana 1361. Njegov brat Vladislav prodao je 1380. rođaku Damjanu zemljište što je nekoć pripadalo Jurju, 1388. zadarskomu bilježniku Artikuciju iz Rivignana pak napušteno kmetsko selište u selu Ušćipak (Ustipač, Uskipah), a 1398. imao je zemlju u selu Lemeševo Hrašće. Tomu naraštaju Lasničića pripadali su i Šimun (u. prije 1391) te Jakov (u. prije 1399). Prvi je poznat iz zahtjeva njegove udovice Margarete da joj izvršitelji muževe oporuke dopuste prodaju zemljišta; drugi je imao kćer Jelenu, ženu zadarskoga građanina Ratka iz roda Čudomirića. U prvoj pol. XV. st. na Lasničiće se odnose dva izvorna podatka, prvi iz 1431. spominje Martinova sina Jurja u Bičini, a drugi iz 1448. svećenika glagoljaša Jakova, nastanjena u Raštanima, što je i posljednji njihov spomen u vrelima.