LASTA, Sven

LASTA, Sven, glumac (Pakrac, 8. IV. 1925 — Zagreb, 16. VIII. 1996). Sin književnoga kritičara i povjesničara Petra te suprug redateljice Višnje. Polazio gimnaziju u Zagrebu, no 1942. uhićen kao član SKOJ-a te zatvoren u Lepoglavi. Pridruživši se 1943. partizanima, nastupao najprije u moslavačkoj kazališnoj družini, a 1944–45. u Centralnoj kazališnoj družini pri ZAVNOH-u i Kazalištu narodnoga oslobođenja Hrvatske. U Zagrebu maturirao 1945, završio Zemaljsku glumačku školu 1948. te studirao povijest umjetnosti s poviješću i arheologijom na Filozofskom fakultetu do 1949. Istodobno glumio u predstavama Dramskoga studija (Vojnicki, Ujak Vanja A. P. Čehova, 1947; Kabanov, Oluja A. N. Ostrovskoga, 1948) pri zagrebačkom HNK, gdje je 1948–53. angažiran. Honorarno je predavao govor 1950–51. i 1953–54. na Muzičkoj akademiji te 1950–65. na ADU. Od 1953. član Zagrebačkoga dramskoga kazališta (ZDK), kojemu je i jedan od utemeljitelja, a od 1966. slobodni umjetnik. Prvih mu je petnaestak godina djelovanja obilježeno ulogama s maskama, koje je najčešće sam izrađivao i nanosio; istaknuo se tumačenjem staraca, od epizodnoga lika Polugana (M. Krleža, Vučjak, 1950), mudracâ u grčkim tragedijama (Zborovođa, Eshil, Agamemnon, 1952; Tiresija, Sofoklo, Kralj Edip, 1963, ponovio 1976. na Dubrovačkim ljetnim igrama, DLJI) i ženske uloge alkoholičarke Fjokle (N. V. Gogolj, Ženidba, 1960) do psihološki kompleksnijih likova moderne drame (Don Perlimplin, F. García Lorca, Ljubav don Perlimplina, 1955; Sorin, Čehov, Galeb, 1962; Sudac Cust, U. Betti, Korupcija u palači pravde, 1963) kojima se afirmirao kao karakterni glumac. Posebno su zapažene njegova groteskno-komična interpretacija Suknara Joceaulmea (nepoznati francuski autor iz XV. st., Advokat Pathelin, 1959, Nagrada grada Zagreba) i cizelirana uloga staroga Krappa u monodrami Posljednja vrpca S. Becketta (Javna scena Dramskog studija RTV Zagreb, 1965; nagrada na Festivalu malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu). Na pozornici ZDK sudjelovao je i u izvedbama suvremene hrvatske drame kao Krležin Kristijan (Golgota, 1954) i Gregor (U logoru, 1954) te Don Carlos (Odmor za umorne jahače ili Don Juanov osmijeh, 1961) I. Ivanca, u novijem europskom repertoaru kao Kreont (J. Anouilh, Antigona, 1956), a u klasičnome kao Poliksen (W. Shakespeare, Zimska priča, 1956) i Alceste (Molière, Mizantrop, 1960). U komedijama M. Držića bio je Grubiša, Ugo Tudešak (Dundo Maroje, 1955. i 1959) i Niko (Skup, 1959). Pozornici HNK vratio se dojmljivim ulogama Kirilova (A. Camus i F. M. Dostojevski, Demoni, 1966) i Pozza (Beckett, U očekivanju Godota, 1966), a 1966–79. redovito je glumio u Teatru &TD, uglavnom u avangardnom repertoaru: Šef policije (J. Genet, Balkon, 1966), Liječnik i Osoba (E. Ionesco, Kralj umire i Kakav kupleraj, 1967. i 1977), Pukovnik Garcia (A. Šoljan, Brdo, 1967), Hereja (Camus, Caligula, 1967), Molière (M. A. Bulgakov, Gospodin de Molière, 1975), Shakespeare (E. Bond, Prizori o smrti i novcu, 1975). Na DLJI bio je Grof Northumberland i Reynaldo (Shakespeare, Život i smrt kralja Richarda II, 1978, i Hamlet, 1979). Posljednju je ulogu, Brigadira O. Heinricha (Krleža, U logoru), odigrao 1994. u Zagrebačkom kazalištu mladih. Kako je mislio da treba »naučiti stvarati lica, a ne samo interpretirati ih«, ulogama je pristupao analitički i racionalno. Uspostavljao je intelektualni odmak od likova, a razvio je i način njihove ironizacije pojačavanjem svojega karakterističnoga nazalnoga izgovora. Reduciranjem mimičkoga i gestualnoga izraza pojačavao je dojam psihološke slojevitosti lika i prigušenih sukoba u njem te se odlikovao potpunom usredotočenošću na sceni. Često je surađivao u dramskom programu Radio-Zagreba (Ivanac, Ponoćno sanjarenje, 1960; J. Kaštelan, I da i ne, 1962; B. Pihač, Područje interferencije, 1983), a 1964. i prilozima o kazalištu u emisiji Vlastito stanovište. Među filmskim ulogama (Poslije predstave, iz omnibusa Ključ, 1965, i Ljubav i poneka psovka, 1969, A. Vrdoljaka; Noć poslije smrti B. Ivande, 1983; Školjka šumi M. Međimorca, 1990, Zlatna arena u Puli 1992) izdvaja se ona razočarana intelektualca Maloga (Mirisi, zlato i tamjan A. Babaje, 1971). Nastupao je u TV dramama Adam i Eva (1969) M. Fanellija, Kipić (1972) i Bunda (1987) B. Makarovića, Čovjek od riječi (1983) V. Kljakovića, Bijeg (1983) Ž. Mesarića te u TV serijama Sumorna jesen (1969) i Klupa na Jurjevskom (1972) Z. Bajsića i Nepokoreni grad (1982, epizoda u režiji Ž. Belića). Posuđivao je glas likovima iz animiranih filmova. Sudjelovao je kao dragovoljac u Domovinskom ratu, potom kratko radio u Odjelu za odlikovanja Ureda predsjednika RH. Njegova domoljubna poezija objavljena je u antologijama Nad zgarištima zvijezde (Zagreb 1993), Hrvatska lađa (Zagreb 1996), a tekstovi što ih je 1995–96. objavljivao u kolumni u Hrvatskom slovu skupljeni su u knjizi Iz glumačkoga kuta (Zagreb 2000, s popisom uloga, nekrolozima i razgovorima). O njem je snimljen portret u TV seriji Srdačno vaši (1993, I. Hetrich). Nagrađen je za svekolik prinos hrvatskomu glumištu na Marulićevim danima 1996.