LAURENČIĆ, Jozo, glumac i redatelj (Split, 15. II. 1905 — Beograd, 20. X. 1961). Maturirao u splitskoj gimnaziji i u Zagrebu završio Državnu glumačku školu (zapažen kao Dunn u lakrdiji Nioba E. i H. Paultona) 1924. Studirao na zagrebačkom Mudroslovnom fakultetu 1924–28. Kao član zagrebačkoga HNK 1926–44. i 1945–47. istaknuo se temperamentnim i dinamičnim nastupima, osobito u naslovnim ulogama u Mariusu M. Pagnola (1931) i Slučaju maturanta Wagnera M. Matkovića (1935) te kao Laert i Luda (W. Shakespeare, Hamlet, 1928, i Kralj Lear, 1935), Aleksej (F. M. Dostojevski i T. Strozzi, Braća Karamazovi, 1938), Bach (A. Cesarec, Sin domovine, 1940), Mouret (K. Mesarić, I u našem gradu, 1942), Dragić (M. Držić, Plakir, 1943), Just (G. E. Lessing, Minna von Barnhelm, 1943) i Sretnikov (A. N. Ostrovski, Šuma, 1948). Uspješan u komičnom i tragičnom repertoaru, a posebno u kajkavskim predstavama (Jožek, Mesarić, Gospodsko dijete, 1936; Diogeneš, T. Brezovački 1939). Bio je 1932–35. jedan od predvodnika Dramskoga studija pri zagrebačkom HNK, a posebnu popularnost stekao je 1940–44. nastupajući u kabaretima Dverce i Grabancijaš. Od 1947. djelovao u beogradskom Jugoslavenskom dramskom kazalištu, kojega je suosnivač, te ondje bio jedan od vodećih glumaca, osobito u komičnom repertoaru (Krište, C. Goldoni, Ribarske svađe, 1948; Đivo Pešica, Držić, Novela od Stanca, 1950; Arkadije Sergejevič Islajev, I. S. Turgenjev, Mjesec dana na selu, 1951; Donat i Trubač, M. Gorki, Jegor Buličov, 1951; Moska, B. Jonson, Volpone, 1951; Palestrion, Plaut, Hvalisavi vojnik, 1952; Ivan Kuzmič Potkoljosin, N. V. Gogolj, Ženidba, 1956; Knez, I. Vojnović, Dubrovačka trilogija, 1958). Glumačku zrelost dostignuo antologijskim izvedbama (oko 500 puta) Držićeva Pometa (Dundo Maroje), kojega je prvo glumio 1938. u praizvedbi u zagrebačkom HNK, u režiji M. Foteza, a potom u Jugoslavenskom dramskom kazalištu 1949, u režiji B. Stupice, temeljenoj na drugoj Fotezovoj adaptaciji. Režirati je počeo 1944. u Centralnoj kazališnoj družini pri ZAVNOH-u (M. Bor, Teški časovi; L. S. Lenč, Časovito viđenje; Š. Šimatović, Pobjeda nije mramor; I. Čaće, Babuška; J. Valden, Lupež iz Amsterdama, s D. Ivaniševićem) te postao jednim od glavnih poratnih redatelja; režirao je 1945–47. u zagrebačkom HNK Očinski dom (V. P. Katajev), vlastitu jednočinku Marinko Reful i San ljetne noći (Shakespeare) te u splitskome Dunda Maroja (Držić) i Mercadeta (H. de Balzac). Glumio i na filmu (Slavica V. Afrića, 1947; Daleko je sunce R. Novakovića, 1953; Šimatovićevi Kameni horizonti, 1953; Veliki i mali V. Pogačića, 1956). Bio je predsjednik Udruženja dramskih umjetnika Jugoslavije, a 1949–60. predavao glumu na beogradskoj ADU.
LIT.: Đ. Teufel: Braća Karamazovi. Omladina, 21(1937–38) 7/8, str. 284–286. — B. Gršković: Nismo od jučer! Večer, 19(1938) 28. X, str. 7. — I. Hergešić: T. Brezovački, Diogeneš. Obzor, 79(1939) 5. IX, str. 2. — N. I. Fedorov: Prilog poviesti hrvatskog kazališta. Kazalištne sjene. Nedjeljne viesti, 3(1943) 68, str. 4. — M. Katić: Stota izvedba Dunda Maroja na dramskoj pozornici Hrvatskog državnog kazališta. Nova Hrvatska, 3(1943) 8. I, str. 7. — Ć. Čulić: Pobjeda nije mramor. Gostovanje Centralne kazališne družine u Splitu. Vjesnik, 5(1945) 16. III, str. 4. — N. Batušić: Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb 1978. — I. Mrduljaš: Zagrebački kabaret. Zagreb 1984, passim. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–2. Zagreb 1990. — P. Volk: Pozorišni život u Srbiji 1944–1986. Beograd 1990. — I. Škrabalo: 101 godina filma u Hrvatskoj 1896. – 1997. Zagreb 1998. — Bibliografija rasprava i članaka LZ, 16–17. Zagreb 2004.
Igor Hofman (2013)
