LAUŠIĆ, Jozo

LAUŠIĆ, Jozo, prozaik (Kreševo kraj Šestanovca, 16. I. 1936 — Zagreb, 29. IV. 2002). Završio klasičnu gimnaziju u Splitu 1956. i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1962. Korektor u Slobodnoj Dalmaciji 1956–58, novinar u Vjesniku 1964. te korektor i urednik u nakladnom poduzeću Naprijed od 1965. Prozu, eseje, kritike i radijske drame objavljivao u izdanjima Novine mladih (1954), Vidik (1954–57, 1964, 1967), Korijen (1955), Mogućnosti (1955, 1957–62, 1964–65, 1967–69, 1985, 1991), Slobodna Dalmacija (1956–57), Studentski list (1959, 1962), Oslobođenje (1960), Književnik (1961), Razlog (1961–64), Književne novine (1962–64), Rukovet (Subotica 1962), Stvaranje (Cetinje 1962), Zadarska revija (1962, 1964), Republika (1963–69, 1971–72, 1988, 1990–91, 1994; suurednik 1965–70), Telegram (1963, 1966), Kolo (1964–66, 1968, 1994), Polet (1964), Revija (1964, 1969), Vjesnik (1964, 1968, 1995), Život (1964, 1973), Forum (1965, 1967–70, 1978, 1984, 1987, 1990–91), Riječka revija (1965), Zagrebačka panorama (1965), Jedinstvo (1967), Večernji list (1967, 1994), Ovdje (Titograd 1969), Riječi (1969), Most (1971, 1988), Oko (1990), Mosorska vila (1991), Hrvatska revija (1994), Nova Istra (1996) i Književna kritika o Antunu Šoljanu (Zagreb 1998). Prvi roman Kostolomi (1960), kronika ratnoga djetinjstva u Dalmatinskoj zagori, bio mu je ishodište tematikom i likovima povezanoga kasnijega romanesknoga ciklusa (Opsada, 1965; Klačina, 1970; Samostan, 1973; Bogumil, 1982; Jaram, 1988), u kojem kroza sudbine nekoliko naraštaja jedne obitelji, problematizirajući smislenost čovjekova postojanja i (be)smisao povijesti, slobode i sputanosti, pokazuje kako su raskol i sukobi stalnost u hrvatskoj povijesti. Obiteljski odnosi opterećeni kain-abelovskim sukobom, zakonom krvi i nedostatkom autentične moralnosti (Klačina), okosnica su ciklusa u kojem, oslobodivši pripovjedni svijet događajnosti i temeljeći ga na dvojbama i zabludama glavnoga lika, prepletom povijesti i mita otkriva kako vlastito prokletstvo postaje dijelom kolektivne nacionalne sudbine (Opsada); u svjetlu grijeha i pravde (Samostan), unutarnja junakova drama očituje se u razapetosti između pozicija žrtve i heretika (Bogumil). U moralnoj podvojenosti i tjeskobi likovi ostaju opterećeni mitskim stanjima i etičkim sumnjama (Jaram), što naznačuje i posljednji roman Sutoka (1996). Preplet poetika realističkih regionalnih romana, na tragu M. Božića, V. Kaleba i I. Raosa, te moderno strukturirane egzistencijalističke proze, s dominacijom filozofskih razmišljanja, struje svijesti i postmodernističke kombinacije žanrova i narativnih tehnika, čine njegov opus prepoznatljivim u korpusu suvremene hrvatske proze. Drama Bogotvorci tiskana mu je (Forum, 1984, 10–11), a neke radijske drame i izvedene. Zastupljen je u izboru Hrvatska kratka priča (Zagreb 1994) i Antologiji hrvatske kratke priče (Zagreb 2001). Priredio Izabrane pripovijesti P. Šegedina (Zagreb 2000). Dobitnik Nagrade »Vladimir Nazor« 1996.