LAZAROVIĆ (Lazarovich, Lazarevich, Lazarević), pomorska obitelj (XV–XX. st.). Rodoslovlje im se može pratiti od Luke (rođ. 1450), a u pomorstvu se znatnije ističu od druge pol. XVII. st. God. 1685. u peraškom bratstvu Studeni zabilježen je Nikola. Te se godine u Draču spominje njegov sin Ivan (1649–1739), kapetan fregaduna. Od 1691. bio je suvlasnik patake »S. Elisabeta«, kojom 1697. prevozi skupinu Rusa Jadranom, a 1701. kao kapetan patake »S. Giuseppe« (poslije suvlasnik) putuje iz Drača u Mletke. Zapovijedao je mletačkim i dubrovačkim navama te bio suvlasnik više brodova 1720-ih. God. 1685. preselio se u Kućište na Pelješcu. Brat mu Tripun bio je trgovac i od 1688. zapovjednik mletačkih brodova »S. Zacheria« i »S. Spiridone«. Od Ivanovih je potomaka na Pelješcu Frano (rođ. 1720) bio svećenik i suvlasnik više brodova, Mato Markov (rođ. 1731) zapovjednik dubrovačkih nava (»Minervu« su zaplijenili ruski ratni brodovi 1770) te dubrovački konzul u Solunu 1778–83, a njegov brat Jerolim (rođ. 1722) zapovjednik nave »S. Bonaventura« od 1760. do 1764, kad se iz Kućišta preselio u Dubrovnik. Među Jerolimovim je sinovima Marko (rođ. 1766) zapovijedao dubrovačkim i austrijskim brodovima, djelovao u Trstu 1795–98. te dao sagraditi palaču Lazarović u Kućištu, Bartul (1769–1847), zapovjednik brigantina »Mad. SS. Buon Consiglio«, dopremio marokanskomu sultanu u ime Dubrovačke Republike vosak 1797. te se preselio u Stankoviće 1799, a Mato (1771–1818) stradao u havariji kraj Mljeta. Markov sin Nikola (1799–1863) preselio se u Trst, a Bartulovi sinovi u Orebić. Matov unuk Marko (1843–1899), poručnik od 1866, bio je zapovjednik barkova »Franz Covacevich« 1870–76. i »Vignan« 1879–82. te brik-škune »Reu« 1886–87. Obiteljski odvjetci na Pelješcu i u Dubrovniku izumrli su u prvoj pol. XX. st. Iz peraškoga, Niko Dabov s bratom je Franom, zapovjednikom brigantina, bio časnik mletačke ratne flote na grčkom dijelu bojišnice za Morejskoga rata (1684–99) te se istaknuo pri zauzimanju otoka Khiosa 1695. Preuzevši od brata zapovjedništvo, uspjelo se nosio s turskim ratnim brodovima (crteži u rukopisima J. Balovića iz 1693. i 1695. Pratichae schrivaneschae; objavio C. Fisković 2004); za vojne je zasluge stekao mletački naslov conte. U tim su sukobima zapaženu ulogu imali i njegovi sinovi Vicko i Ivan te Nikola, zapovjednik mletačkoga ratnoga broda pri opsadi Malvazije (Monemvassia). Na poč. XVIII. st. u pomorskoj su trgovini djelovali pak Matija Damjanov i Stjepan Lukin. Vjerojatno su peraškoga podrijetla i Tripun Vlahov (1747–1811), koji se doselio u Kućište 1778, te njegov unuk, Dubrovčanin Vicko (1831–1891). Obiteljski fond arhivskoga gradiva čuva se u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
LIT.: A. Milošević: Pomorska škola u Perastu. Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru (GPMK), 2(1953) str. 45–47. — J. Luetić: Bokeljski pomorci u službi na dubrovačkim brodovima u 18. stoljeću. Ibid., 3(1954) str. 83. — G. Stanojević: Građa za istoriju Perasta. Spomenik SAN (Beograd), 1956, 105, str. 64. — M. Milošević: Primjer kreditiranja bokeljske pomorske privrede XVIII vijeka. GPMK, 7(1958) str. 79. — A. Lalošević: Značajnije borbe bokeljskih pomoraca protiv gusara i pirata. U: 12 vjekova Bokeljske mornarice. Beograd 1972, 76. — C. Fisković: Borbe Peraštana s gusarima u XVII i XVIII stoljeću. GPMK, 21(1973) str. 20, 23, 31. — N. Čolak: Regesti marittimi croati, 1–2. Padova 1985–1993. — S. Vekarić i N. Vekarić: Pomorci i vlasnici brodova duge plovidbe do 1900. godine. Pelješki zbornik, 4(1987) str. 203–205. — N. Vekarić: Pelješki rodovi, 2. Dubrovnik 1996, 11–14. — S. Vekarić: Naši jedrenjaci. Split 1997. — P. Butorac: Razvitak i ustroj peraške općine. Perast 1998. — Isti: Kulturna povijest grada Perasta. Perast 1999. — M. Milošević: Pomorski trgovci, ratnici i mecene. Beograd—Podgorica 2003. — C. Fisković: Spomenička baština Boke kotorske. Zagreb 2004. — Niko Dabov. — P. Butorac: Boka Kotorska u 17. i 18. stoljeću. Politički pregled. Perast 2000.
Lovorka Čoralić i Ivan Majnarić (2013)
