LAZIĆ, Sima Lukin, političar i novinar (Bosanski Brod, 15. III. 1863 — Donji Rajić, danas dio Novske, 20. VI. 1904). Pučku školu završio u Šapcu. Polazio gimnaziju u Beogradu do 1876. te bio putujući glumac i 1886–88. član novosadskoga kazališta. Posvetivši se novinarstvu – znatnije surađivao u novosadskim listovima Starmali (1885–86, 1889) i Zastava (1887, 1890–92, 1894–96, 1902, 1904) te beogradskom Odjeku (1889) – u Beogradu je bio pokretač i vlasnik satiričnoga lista Bič 1889–90. U Zagrebu, gdje je u uredništvu Srbobrana 1890–94, kao agent srpske vlade i s njezinom financijskom pomoći razvio veliku političku, novinarsku i izdavačku velikosrpsku djelatnost. Nijekao je postojanje hrvatskoga naroda, svojatao Srbiji Dalmaciju, Slavoniju, Srijem, Liku, Kordun, Banovinu i BiH. Sve katolike držao je Srbima i postignuća im srpskom baštinom, a po potrebi je Hrvatima pripisivao sklonost zatiranju Srba, razvijajući u čitateljstva svijest o njihovu nasljednom sukobu. Tako je stvarao kult »ugroženoga Srbina«, bitan element ideologije Srpske samostalne stranke i srpske politike, pridonijevši učvršćivanju nacionalne svijesti Srba u Hrvatskoj. Pokrenuo je 1892. kalendar Srbobran (urednik i suradnik 1892–93); u drugoj knjizi (1893), u članku Kratka povjesnica Srba (proširio u knjigu 1894), te u knjizi Srbi u davnini (1894), manipulirajući i izmišljajući, glorificirao je srpsku povijest (pisao npr. o njezinih dvadesetak tisuća godina, prakolijevci i prvoj srpskoj državi u Indiji, raseljivanju po Europi, sjevernoj Africi, Maloj Aziji i Mezopotamiji, o Srbima ratnicima pod Trojom, rimskim carevima, izumiteljima kotača, čekića, oruđa i pisma, i sam je Isus Krist bio Srbin). Hrvatska javnost, kao i dio srpske, njegova je djela ismijala – najoštriji u kritici bio je S. Stanojević, kojemu je L. odgovorio knjigom (Dvije oskoruše, 1895) – a dio srpske javnosti oduševljeno ih je prihvatio. Objavio je i knjigu o N. Begoviću (Srbin od Srbina, 1895) te pjesme u periodicima, knjižici Srpsko-bugarski rat (Sisak 1885) i zbirci Divlji čovek (Zagreb 1901). Od 1896. do kraja života bio je vlasnik i izdavač satiričnoga lista Vrač Pogađač, izrazite protuhrvatske i protužidovske orijentacije; od 1902. izdavao ga je u Novom Sadu, kamo se preselio iz Zagreba nakon protusrpskih demonstracija. Surađivao i u periodicima Pozorište (Novi Sad 1886), Sremac (1887), Neven (Novi Sad 1888), Srpski glas (1888), Glas Crnogorca (Cetinje 1894), Sloboda (Niš 1894), Budućnost (Vršac 1895), Dnevni list (Beograd 1895–96), Mir (Beograd 1895), Savremenik (Beograd 1902), Brankovo kolo (Srijemski Karlovci 1904) i Carigradski glasnik (1904). Najčešće se služio pseudonimima Starmladi, Vrač Pogađač, Čiča Vrač, Bič, Dixi, Divlji i Divlji doktor.
DJELA: Kratka povjesnica Srba od postanja srpstva do danas. Zagreb 1894 (Beograd 1998, 2000, 2003). — Srbi u davnini. Zagreb 1894 (Beograd 1989, 1994, 2008). — Dvije oskoruše. Jedna meni, druga njemu. Zagreb 1895 (Beograd 1997). — Srbin od Srbina. Zagreb 1895 (1996; Beograd 2011).
LIT.: Braća A. Ćirići i Zastava. Zastava (Novi Sad), 27(1892) 142, str. 3. — (O knj. Kratka povjesnica Srba). O, Ibid., 30(1895) 12, str. 3. — S. Stanojević, Novo vreme (Zemun), 7(1895) 28, str. 3. — M. A. Jovanović (J.): (O knj. Srbi u davnini). Letopis Matice srpske (Novi Sad), 1895, CLXXXI/1, str. 134. — D.: (O knj. Srbin od Srbina). Bosanska vila, 11(1896) 14, str. 230. — (O knj. Divlji čovek): K., Srđ, 1(1902) 14, str. 655–657. — M. J. Mitrović, Srpski književni glasnik (Beograd), 1902, V/2, str. 140–143. — (Nekrolozi): Carigradski glasnik, 10(1904) 25, str. 1; Glas Crnogorca (Cetinje), 33(1904) 24, str. 3; Novi Srbobran, 2(1904) 121, str. 1; Srpski književni glasnik, 1904, XII/4, str. 960; Srpski vjesnik, 8(1904) 24, str. 2–3; Vrač Pogađač (Novi Sad), 9(1904) 13, str. 101–102, 105; Zastava, 39(1904) 129, str. 1–2, 130, str. 4, 133, str. 2, 134, str. 1–2, 5–6, 148, str. 4. — J. A., Politika (Beograd), 1(1904) 145, str. 2. — Fr. V. K., Srđ, 3(1904) 13, str. 624. — Kalendar Srbobran, 1905, str. 113, 151. — J. Radonić, Kalendar Matice srpske (Novi Sad), 4(1905) str. 126–127. — Na Marsu nema ljudi! (Seni Sime L. Lazića o 15-godišnjici Vračevoj). Vrač Pogađač, 15(1910) 1, str. 4–5. — (Uz obljetnice smrti): M. Đ. J., Radikal (Šabac), 8(1924) 166, str. 1–2. — Vreme (Beograd), 9(1929) 2689, str. 2. — (Polemika K. Milutinovića i D. M. Klicina o S. L. Laziću). Dan (Novi Sad), 4(1938) 284, str. 4; 291, str. 6; 292, str. 3; 294, str. 4. — V. M. Aleksijević (V. M. A.): Sima Lukin Lazić. Srpski narod (Beograd), 3(1944) 14, str. 7. — Spomenica 1861–1961. Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu. Novi Sad 1961, 592. — K. Milutinović: Sima Lukin Lazić i Stanoje Stanojević. Zbornik Matice srpske za istoriju (Novi Sad), 1981, 23, str. 205–210. — S. Korać: Pregled književnog rada Srba u Hrvatskoj. Zagreb 1987. — M. Artuković: Izdavačka djelatnost Srpske samostalne stranke. Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, 1. Beograd 1989. — Isti: Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884–1902). Zagreb 1991. — Isti: Vrač Pogađač. Povijesni prilozi, 10(1991) str. 160–167, 170–171, 173–175, 177–179, 181–185, 188–189, 191. — V. Krestić: Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji 1848–1914. Beograd 1992. — D. Zečević: Sima Lukin Lazić. Prosvjeta (kalendar), 1996, str. 312–326. — Č. Višnjić: Pisma Sime Lazića Lukina Jovanu Jovanoviću Zmaju. Ljetopis Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta«, 2(1997) str. 297–345. — D. Šćekić: Sorabi. Beograd—Podgorica 2000, passim. — M. Artuković: Srbi u Hrvatskoj (Khuenovo doba). Slavonski Brod 2001.
Mato Artuković (2013)
