LEOVIĆ, Josip, slikar, grafičar i kipar (Osijek, 14. VIII. 1885 — Osijek, 22. I. 1963). Završio Obrtnu školu 1907. u Beču, gdje je 1904–08. učio klesarstvo u E. Hausera, potom do 1911. radio kao klesar i kipar u njegovoj klesarskoj radionici te u Grazu i Caransebeşu. Apsolvirao slikarstvo na ALU u Zagrebu 1915 (M. C. Crnčić, O. Iveković). God. 1916–17. usavršivao se u grafici u Crnčića i u bečkoj Grafičkoj školi. Potom živio u Osijeku, isprva kao samostalni umjetnik, od 1922. nastavnik u ženskoj gimnaziji, od 1947. kustos umjetničke zbirke, restaurator i preparator u Muzeju Slavonije (od umirovljenja 1951. honorarni suradnik). Od poč. 1920-ih do 1945. na njegovo stvaralaštvo, posebno kiparsko, bitno je utjecao mecena mu i prijatelj R. Povischil, vlasnik tvornice namještaja, sklon ezoteriji i misticizmu, za kojega je radio i nacrte za namještaj. Svojim raznolikim likovnim opusom, obilježenim simbolizmom, secesijskom i artdécoovskom stilizacijom, jednostavnošću oblika, melankoličnim, mističnim i sanjarskim ugođajem, zauzeo je istaknuto mjesto u likovnoj umjetnosti Osijeka 1918–40. Slikao osječke vedute i dravski krajolik (Močvarne magle, pastel; Osijek, gornji grad zimi, akvarel; Zaleđene barke na Vodaru, ulje; sve 1920-ih, Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku, GLUO), maštovite mrtve prirode žarkih boja (Mrtva priroda s lubenicom, oko 1920, ulje, Gradski muzej Vukovar), portrete (Renée Povischil, oko 1923, pastel, Apaškinja, oko 1927, ulje, obje GLUO), dekorativno stilizirane figure (Žetelac, oko 1920, ulje, tempera, zbirka J. Kovačića, ZJK) i figuralne kompozicije prigušena kolorita s motivima staroegipatske i starohrvatske umjetnosti (Egipćanka, 1924, i Hrvatski vladar, 1925, ulje, tempera, ZJK). Izdvajaju se slike u ulju naglašene svjetlosti i simboličkoga sadržaja Božanska iskra (oko 1915, ZJK) i Osječka katedrala/Glavni trg (oko 1920, GLUO). Crtao muško tijelo i prethistorijske motive prikazujući snagu i dinamičnost te ženski akt i portrete (Muški akt s leđa, 1912, i Akt Mare Leović, 1925, ugljen; Profil supruge Mare, glumice i pjevačice u osječkom HNK, 1920, olovka; Autoportret u ulomku zrcala, 1929, kreda; Borba mamuta i tigra, kreda, akvarel; sve ZJK). U grafikama postignuo izražajnost svjetlosnim kontrastima (Autoportret, bakrorez, Djevojka s cvijetom, Vodar, Stara Drava i Šuma u zimi, litografija, ZJK; Odljev brončanog kipa, bakropis u boji, Kabinet grafike HAZU).Oblikovao je monumentalne kipove zatvorenoga volumena, simboličkih i secesijskih značajka, uglavnom u kamenu i betonu (Žalost, oko 1920, i Rudolf Povischil, Muzej Slavonije; Radnik, 1927, i Ursus i Ligija/Quo vadis, oko 1930, GLUO; Glava viteza, drvo, ZJK). Za perivoj Povischilova ljetnikovca u okolici Osijeka (danas Ankin dvor) izveo je oko 25 skulptura (1925–27), od kojih je identificirano osam (dva ženska akta, muški sjedeći i klečeći akt, Personifikacija noći, Ankin dvor; Dječak na delfinu i Patuljak sa žabama, dvorište Okružnoga zatvora, Osijek; Zmaj, Zoološki vrt u Osijeku). Izlagao samostalno u Osijeku (1914–15, 1917–19, 1921–22, 1923. s I. Reinom, 1925, 1953. s J. Gojkovićem, 1956, 1961), Vukovaru (1921) i Zagrebu (1938. s Elzom Rechnitz) te skupno na izložbi Udruženja likovnih umjetnika Osijek (1920), Kluba hrvatskih književnika i umjetnika (1924), Izložbi slika u okviru gospodarske izložbe (1927), Proljetnoj izložbi osječkih umjetnika (1940), Sto godina osječkoga slikarstva (1950), Izložbi slavonskih slikara i kipara (1955), sve u Osijeku. Posmrtno su mu priređene retrospektivne izložbe u Osijeku (1971, 2012) i djela izlagana na skupnim izložbama Dva decenija likovne umjetnosti u Osijeku 1920–1940 (1967), Slavonski pejzaž XIX. i XX. stoljeća (1975), Osijek, inspiracija likovnih umjetnika 1850–1980 (1981), Likovna umjetnost Osijeka 1900–1940 (1986), Secesija slobodnog i kraljevskog grada Osijeka (2001), Sakralna umjetnost (2003), sve u Osijeku, Od Babića do Vidovića (1993), Odjeci simbolizma u hrvatskom slikarstvu i kiparstvu (1994), Krajolik u ranoj hrvatskoj grafici (1997), Grad u ranoj hrvatskoj grafici (1998), Ikonografija grada u hrvatskom slikarstvu prve polovice 20. stoljeća (2010), Art déco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata, Strast i bunt – Ekspresionizam u Hrvatskoj (2011), sve u Zagrebu.
LIT.: J. M-r.: Slikar Josip Leović. Jug, 1(1918) 31. III, str. 4. — R. Bačić: Izložba Josipa Leovića. Ibid., 2(1919) 201, str. 2. — I. Gorenčević (I. Gor.): Die Ausstellung Josip Leović. Die Drau, 52(1919) 6. X, str. 1–2. — G. Jeny (G. J.): Kunstausstellung Leović. Ibid., 15. X, str. 1. — Leovićeva izložba slika. Jeka od Osijeka (kalendar), 3(1920) str. 83–84. — E. Dirnbach (Lav Vrelović): Jedna impresijonistička izložba. Jug, 5(1922) 9. XI, str. 2. — G. Jeny (G. J.): Die Ausstellung Leović – Rein. Die Drau, 56(1923) 288, str. 3. — D. Pinterović: Josip Leović. Osječki zbornik, 5(1956) str. 233–234. — Ista: (Nekrolog). Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, 12(1963) 2, str. 51. — B. Balen: Josip Leović (predgovor katalogu izložbe). Osijek 1971. — Jugoslovenska grafika 1900–1950 (katalog izložbe). Beograd 1977. — G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, 1. Zagreb 1987. — J. Ambruš: Likovna umjetnost Osijeka 1900–1940. Peristil, 1988–89, 31/32, str. 210–212. — O. Švajcer: Likovna kronika Osijeka 1850–1969. godine. Osijek 1991, 73, 76, 78, 80–82, 112, 114–115, 135, 139, 148, 192–194, 230. — Isti: Osječko slikarstvo između dva rata (1918–1940). Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1992, 16, str. 217, 220–221. — T. Maroević: Hrvatski slikari između art-décoa i neoklasicizma (predgovor katalogu izložbe). Lovran 1993. — D. Zec: Osječki kipari Leović, Živić, Nemon, Švagel-Lešić (katalog izložbe). Osijek 2008. — Isti: Prilog biografiji i istraživanju kiparstva Josipa Leovića. Osječki zbornik, 29(2010) str. 269–284. — Isti: Josip Leović i njegov mecena Rudolf Povischil. Ibid., 30(2011) str. 181–201. — Isti: Josip Leović (monografija s potpunijim popisom lit.). Osijek 2013.
Daniel Zec i Višnja Flego (2013)
