LESIAK, Ivan

LESIAK, Ivan (Lesjak, Hanza), kipar i grafičar (Pluska kraj Zaprešića, 5. X. 1929 — Zagreb, 29. IV. 2008). U Zagrebu završio Školu primijenjene umjetnosti 1954 (grafički smjer) i diplomirao kiparstvo na ALU 1959 (F. Kršinić). Studijski boravio u Grčkoj 1963–64. i Egiptu 1973–74. Član skupine Biafra, s kojom izlaže 1971–78. Nadahnjivao se slikarstvom L. Signorellija, M. Stančića i M. Chagalla, starogrčkom i staroegipatskom umjetnošću te M. Krležom. Ostvario je bogat opus reljefa i crteža prepoznatljiva figurativnoga izraza, obilježen osebujnim ekspresionizmom i simbolikom, značajkama nadrealizma i art bruta te elementima transavangardnoga izražavanja, prožet maštovitošću i melankolijom, lirskim i tragičnim osjećajem života, davninom i suvremenošću, erotskim i literarnim nabojem, humorom i groteskom, kritičkim duhom i ironijom, pobunom protiv nasilja i nepravde. Podjednako otvoren za nježna sjećanja na djetinjstvo, introspekciju i strahote suvremenoga svijeta, prikazivao je raznovrsnu tematiku slojevita značenja s ljudskim likom u središtu. Na reljefima oblikovanim iskucavanjem lima, pretežno u velikom izduženom formatu, svjetlom i sjenom te likovnim svojstvima materijala (sjajni aluminij ili mračno zahrđalo željezo) poetizira san o ljepoti, dobroti i ljubavi (paradigmatski u mnogobrojnim inačicama Djeteta koje spava) ili dramatizira uznemirujuću svakidašnjicu (Javni klozet, inačice 1972, 1980, 1982, 1983, 1984), u aluminiju skloniji naraciji (Sunce, 1956; Djedova smrt, 1956, Kupalište, 1958, MUO; Kino, 1959; Fantastični autoportret, 1959; Ljubavnici, 1959; Fotograf, 1960; Igra, 1960; Putovanje, 1967; Ljubavnici, 1986), u željezu pojednostavljenjima i naglašenoj stilizaciji (Žena, luđak, dijete, 1954; Dvoje, 1962, MSU u Zagrebu; Čovjek s ljestvama, 1967, Figura u sivom, 1974; Ranjenik, 1975, i Anatomski institut, 1978, Gliptoteka HAZU; Bokser, 1977; Mačka, 1984; Kartaš, 1986). Povremeno radio u drugim metalima (Čarobni sat, 1968, mesing, MG; Faraon, 1986, cink; Raspeće, 1989, bakar, MUO) te malu plastiku (Dijete koje spava, 1958, posrebreni aluminij; Žena koja spava, oko 1960, terakota; Dječak koji sjedi, 1962, cink; Spavač u ladici, 1992, terakota, drvo, staklo; Kralj Petar Krešimir IV, 1996, aluminij). Zaokupljen Krležom, portretirao ga je u reljefu (skice 1972–81, izložene 1982, većinom uništene; Krleža, 1984, željezo; Krleža, 1986, aluminij; Maska Miroslava Krleže) i punoj plastici (skica za spomenik u Zagrebu, terakota, prva nagrada na natječaju 1990, neizvedeno). Također portretirao T. Ujevića (reljef, 1991) i J. Broza (ulje, 1967). U Zagrebu su mu postavljeni aluminijski reljefi na otvorenom: Dijete koje spava (1963, Grad mladih), Mladenci (1986, Gradsko poglavarstvo, Zapoljska ul., kbr. 1) i Ljubavno putovanje (1987, Športsko-rekreacijski centar Šalata). U sklopu kiparskih simpozija izveo je reljefe u drvu: Debeli anđeo, 1977 (Forma prima, Krapina), Dijete koje spava, 1986 (Forma viva, Kostanjevica na Krki), Kupačica, 1983, Akt, 1990 (Goranska kiparska radionica, Lokve) i djelo u kamenu 1985 (dolina Krastal kraj Villacha). Autor je oltarnoga reljefa trodijelne kompozicije s prizorima iz života sv. Josipa (1995, aluminij, Varaždin, župna crkva sv. Josipa na Banfici). Neprestano je crtao, uglavnom figure crnih obrisnih linija, širokim i dinamičnim potezima kista kombinirajući tehnike (tuš, tempera, gvaš, kolaž) na gužvanom i lijepljenom papiru te povremeno slikao (Zagrebačko kupalište na Savi, 1955; Dvije figure, 1972, ugljen, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Rađanje, 1975, i Žderači, 1989, ulje, Niz glava, 1978, kombinirana tehnika, sve MG; ciklus Križni put, 1970–89; Fotograf, 1992; Fotograf, 1995; Orfej i Euridika, 1995; Venezia, 1996; Smrt pjesnika Lorce, 1998), ostvarivši vrhunska djela iznimne neposrednosti i ekspresivnosti (Europa, 1989; Harmonikaš, 1993; Hrvatski pakao, 1991–93, ciklus). U crno-bijelim i obojenim crtežima (crvena, plava, zlatna) osim zastrašujućih, gotovo karikaturalnih bića (Žuti anđeo, 1970; Trbuhozborac, 1972; General ljudožder, 1992; Golgota, 1996; Mesožderi, 1996; Inferno, 1998), prikazivao je često Nefertiti, Monu Lisu, sebe kao fotografa ili atleta (Autoportret s Talijankom, 1962; Autoportret s Nefertetom, 1974; Autoportret s Verom, 1978; Autoportret s Elom, 1996) i ljubavnike (Ljubav s Jelenom, 1956, Kabinet grafike HAZU, KG; Ljubavnici, 1998). Na crtežima ispisivao naziv, katkad i pojašnjenje sadržaja (Blijedi ljubavnici, 1956; Fotograf Nino Vranić, 1972; Elegično putovanje s Elom, 1989, iz ciklusa Tisuću pogleda na Zagreb). Bavio se serigrafijom (Žene, 1964, Diaboličan autoportret, 1968, i Autoportret s Nefertetom, 1974, Grafička zbirka NSK), drvorezom (Đokonda, 1969; Glumica, 1984, i Kartaš, 1986, KG), ilustracijom (D. Štambuk, Krvavi most. Zagreb 1997) te fotografijom (Autoportret, 1959–1989; Autoportret, 1992, boja, kolaž). Izlagao samostalno u Beogradu (1963. s J. Bifelom i V. Jordanom, 1969. s Dragicom Cvek-Jordan, 1984), Zagrebu (1965, 1968, 1978, 1981–85, 1987, 1989, 1993, 1999), Kairu (1973. s Milom Štrok), Palmižani (1983, 1984. s Verom Fischer, 1989), Stuttgartu (1984. s Bifelom, F. Dolencom i Jordanom), Varaždinu (1984), Velikoj Gorici, Samoboru i Dubrovniku (1986), Brdovcu, Poreču i Splitu (1987), Selcu (1988), Münchenu (1989), Ljubljani (1994), Čakovcu (1995) te skupno na izložbama portreta u Tuzli (1967, 1975, 1979, 1987, 1990), Beogradski trijenale (1967, 1977), Mediteranski bijenale u Aleksandriji (1968), Izložba jugoslavenske grafike (Kiel 1970), Kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak (Sisak 1971, 1974, 1981), Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost (Zagreb 1972), Zagrebački salon (1972–73, 1975, 1977–78, 1980–81, 1984, 1986–87, 1990, 1993, 1995), Porečki annale (1973, 1979, 1984, 1994, 2001), Suvremeno hrvatsko likovno stvaralaštvo i Tri teme iz suvremene hrvatske umjetnosti (Dubrovnik 1973), Hrvatsko kiparstvo 1955–75 (Zagreb 1977), Aktualnosti u hrvatskoj likovnoj umjetnosti (Zagreb 1977), Međunarodni grafički bijenale u Ljubljani (1977), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Zagrebačka izložba grafike/Hrvatski trijenale grafike (1978, 1980, 1984, 1986 – nagrada, 1988, 1992), Biennale suvremene hrvatske grafike (Split 1978, 1990), Bijenale male plastike (Murska Sobota 1979, 1983, 1991), Novi oblici figuracije (Dubrovnik 1979), Akt danas (Zagreb 1980), Lik-figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), Zagrebačka izložba crteža/Hrvatski trijenale crteža (1981, 1983, 1985, 1987 – nagrada, 1989, 1991, 1993, 1996 – nagrada), Međunarodna izložba originalnog crteža (Rijeka 1982), Triennale hrvatskoga kiparstva (Zagreb 1982, 1985 – nagrada, 1988–97, 2003), Umjetnost na stazama mutacije (Zagreb 1982, Sarajevo 1983), Memorijal Ive Kerdića (Osijek 1984, 1993), Autoportret u hrvatskom kiparstvu od moderne do danas (Zagreb 1985), NOB u djelima likovnih umjetnika Jugoslavije (Beograd 1985 – nagrada), Petorica iz šezdesetih (Gornja Stubica 1985), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Salon mladih (Zagreb 1988), 20 godina Nagrade »Josip Račić« (Zagreb 1990), Suvremeni hrvatski i slovenski crtež (Maribor, Rijeka, Zagreb 1990, Ljubljana 1991), Nova hrvatska sakralna umjetnost (Rijeka 1991), Suvremeni hrvatski kipari (Zagreb 1992), Međunarodni trijenale grafike (Bitolj 1993 – nagrada), Međunarodni bijenale kiparskog crteža (Budimpešta 1994 – nagrada za crtež Galijaš), Grand prix crteža Alpe-Adria (Ljubljana 1994, Budimpešta 1995), Zagrebu za obljetnicu (1994), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (1996), Slovenski krug u Zagrebu (1996), Branko Ružić i suvremenici (2000), Retrospektiva nagrađenih crteža 1968–99 (2002), Grafička mapa u počast Lorci (2004), Skriveno blago MUO (2005), sve u Zagrebu. Dobitnik je Nagrade »Josip Račić« 1983. te nagrada »Vladimir Nazor« 1996, HDLU 1997. i HAZU 2003. Objavio autobiografske bilješke u izložbenim katalozima i periodicima (Republika, 1989, 1–2) te svojevrsni manifest Biafre Iz bilježnice Ivana Lesiaka (letak katalog izložbe crteža Atelijera Biafra, Zagreb 1972).