LHOTKA KALINSKI, Ivo

LHOTKA KALINSKI, Ivo (Lhotka), skladatelj i pjevački pedagog (Zagreb, 30. VII. 1913 — Zagreb, 29. I. 1987). Sin skladatelja, dirigenta i pedagoga F. Lhotke. U Zagrebu 1932. završio gimnaziju, 1937. diplomirao kompoziciju u F. Dugana i solo-pjevanje u L. Vrbanića na Muzičkoj akademiji; usavršivao se 1938–39. u I. Pizzettija (kompozicija) u Rimu. Od 1939. srednjoškolski profesor u Zagrebu, 1948–51. ravnatelj Državne srednje muzičke škole u Splitu te od 1951. do umirovljenja 1981. profesor pjevanja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji (1967–79. pročelnik Odjela za solo-pjevanje). Nakon studija kratko nastupao kao komorni pjevač (bariton), pretežno na zagrebačkoj radijskoj postaji. Opus mu obuhvaća orkestralna, komorna, glasovirska, vokalna, vokalno-instrumentalna i scenska djela te filmsku glazbu. Isprva skladao na temeljima klasicističke tradicije s elementima romantizma te očitavao sklonost programnoj glazbi (simfonijske pjesme Rimske impresije, Zemlja i Jutro). Tražeći potom vlastiti izričaj, nadahnjivao se hrvatskom narodnom glazbom, osobito u glasovirskim skladbama za djecu (Stari dalmatinski plesovi, Međimurje malo, Dva plesa na motive iz Istre i Hrvatskog primorja, Lepo moje Zagorje), ili je pak posezao (1950-ih i 1960-ih) za stečevinama suvremene glazbe skladajući atonalitetna djela i služeći se stilovima i tehnikama kao što su dodekafonija i serijalna glazba (instrumentalna skladba Sedam bagatela, vokalni ciklusi na tekst T. Ujevića Ojađena svirala i Traženja, opera Svijetleći grad); taj je svoj pokušaj okupljanja utjecaja najrazličitijih struja u glazbi nazivao novim realizmom. Najviše domete ostvario je u vokalnoj i scenskoj glazbi. Nadahnut Baladama Petrice Kerempuha M. Krleže, skladao je orkestralnu suitu Komendrijaši, kantatu Kerempuhova pesem i ciklus Balade Petrice Kerempuha za glas i glasovir ili orkestar, a u solo-popijevkama i skladbama za glas i orkestar služio se stihovima M. Mirkovića, D. Domjanića, I. G. Kovačića, D. Cesarića, D. Tadijanovića i Ujevića. Vokalni mu opus raznovrsnošću rekapitulira zbivanja u hrvatskoj glazbi njegova doba – uza stilizirani folklor u njem su i romantička tradicija, ekspresionizam uz primjenu dodekafonije i nadogradnja na glazbeni realizam XIX. i XX. st. (K. Kos, 2012). U operama jednako uspješno glazbom dočarava različite žanrove, od dramskih do komičnih i apsurdnih. Često bira recitativni stil u vokalnim dionicama, stavljajući time težište na izražajnost teksta, a znatnu ulogu pri ocrtavanju ugođaja i sadržajnih momenata pridaje orkestru. Vještom instrumentacijom služi se za postizanje različitih efekata, osobito istaknutih u tonskom slikanju komičnih situacija. Njegova prva opera, Pomet, meštar od ženidbe (suautor libreta s M. Fotezom), nastala prema komediji Dundo Maroje M. Držića (o tom pisao u Hrvatskoj pozornici, 1944–45, 4), odličnim libretom i glazbom mediteranske vedrine i majstorske instrumentacije zrači životnošću koja bi joj mogla osigurati mjesto na hrvatskoj opernoj pozornici (K. Kos, 2013). Povijesna glazbena drama Matija Gubec (suautor libreta s Fotezom i T. Prpićem) opera je u kojoj glazbeni naglasak stavlja na dočaravanje lokalnoga kolorita i dramatičnoga herojskoga sadržaja, a među najuspjelijim je dijelovima originalno koncipiran zbor narikača u prvom činu. U opernoj jednočinki Svijetleći grad (libreto P. Šegedin) apstraktno progovara o strahovima suvremenoga čovjeka, postižući halucinantnu atmosferu oporošću disonantnoga zvuka. Posebno mjesto u opusu zauzimaju jednočinke nastale 1954–58, nadahnute tekstovima B. Nušića, za koje je sam napisao libreta: radijska opera Analfabeta (glazbena burleska), prva hrvatska TV opera Putovanje (glazbena satira) te TV opere Dugme (glazbena groteska) i Vlast (glazbeni portreti). U scenskoj mu se glazbi ističu i baleti Plesači (na glazbu Sinfoniette za orkestar) te Legenda o pjesmi. Obradio je mnogobrojne narodne napjeve za različite sastave. Zborovi su mu tiskani u zbirkama, udžbenicima i priručnicima Zborovi i Zbirka zborova (1947), Kompozicije za pjevačke zborove (1955), Mi smo sretno pokoljenje (1960, 1964²), Mješoviti zborovi. Izabrana djela (1971), Muški zborovi. Izabrana djela (1972), Izbor skladbi za dječje zborove (1980), sve u Zagrebu, Proba za koncert (Brezovica 1979) i Osnove dirigiranja, 3 (Osijek 2001), a solo-popijevke u zagrebačkim izdanjima Album solo pjesama (1957), Solo popijevka hrvatskih skladatelja (1998) i Ljuven sanak (2004). Pojedine skladbe snimljene su mu na Jugotonove LP ploče Antologija hrvatske glazbe, 9(1973), Hrvatska popijevka (1976) i kasetu Najljepše stranice stare hrvatske klavirske glazbe (1992) te na CD Orfejska kolajna. Uglazbljeni stihovi Tina Ujevića (Hrvatsko kulturno društvo »Napredak«, 2000), a više od 200 snimka njegovih skladba sačuvano je u Fonoodjelu Hrvatskoga radija. Skladao je glazbu za dokumentarne filmove Nova mladost (F. Hanžeković, 1947), Ribari Jadrana (s K. Odakom; B. Belan, 1948), Tunolovci (sa Z. Bradićem i I. Kiriginom; Belan, 1948), Naše drvo (Melita Filipović, 1949), Veliki izvori (s Kiriginom; R. Sremec, 1951), Ujedinjenim sinovima i kćerima s otoka Krka u SAD (B. Majer, 1953), Pogreb Štefa Halačeka (B. Ranitović, 1960), za Ranitovićeve animirane filmove Nisu znali jer su mali (1960), Luda graja zbog tramvaja (1962) i Tri junaka (1962) te za kratkometražni igrani film Prijatelji s otoka Suska (M. Luks, 1955). Autor je priručnika Tehnika pjevanja (Zagreb 1940) i Umjetnost pjevanja (Zagreb 1953, 1975²) te priređivač više notnih izdanja drugih skladatelja (V. Lisinski, W. A. Mozart, F. Lhotka, G. F. Händel). Kao pedagog odgojio mnoge pjevače, među kojima Zdenku Žabčić, Mirjanu Bohanec, F. Petrušanca, H. Matića. Ostavština mu se čuva u sina B. Lhotke te u HDA i NSK u Zagrebu.