LIVADIĆ, Ferdo

LIVADIĆ, Ferdo (Wiesner, Wiesner Livadić; Franz Xaver Ferdinand), skladatelj (Celje, 30. V. 1799 — Samobor, 8. I. 1879). U Samoboru učio glazbu u J. Herovića, polazio gimnaziju u Zagrebu i 1816–17. licej u Grazu, gdje je potom apsolvirao studij prava. Od 1822, kad je preuzeo upravu nad obiteljskim imanjem, živio u Samoboru. Ondje vodio vlastiti odvjetnički ured te 1824–50. sudjelovao u političkom, kulturnom i gospodarskom životu; kao član gradskoga vijeća (izabran 1824) obnašao dužnost javnoga zastupnika (»fiškuš«), 1838–41. zamjenika sudca te 1842–50. sudca i gradskoga načelnika, neko vrijeme bio upravitelj škole i voditelj Narodne čitaonice. Kao pristaša hrvatskoga narodnoga preporoda, prezimenu je dodao pohrvaćeni oblik Livadić (potpisivao se i kao Livadić Samoborski). Njegov je dom bio jedno od žarišta preporodnih nastojanja i do 1870-ih ostao središtem društvenoga života. Kontaktirao je s mnogim istaknutim suvremenicima, među njima s Lj. Gajem, P. Preradovićem i F. K. Kuhačem. Za njegov je glazbeni razvoj bio presudan boravak u Grazu, gdje je pratio koncertni i kazališni život te kao violinist sudjelovao u priredbama Štajerskoga glazbenoga društva, član kojega je bio. Udžbenici u njegovoj ostavštini svjedoče da je tih godina produbljivao glazbeno znanje, no nema dokaza o sustavnoj pouci (prema Kuhaču, učio glazbu u A. Hüttenbrennera). U to doba okušao se i kao skladatelj, stvorivši neka od svojih najboljih djela. U njegovu su opusu 284 dovršene i sačuvane skladbe. Budući da je rijetko datirao djela, nije moguće uspostaviti pouzdanu kronologiju koja bi svjedočila o mijenama njegova izričaja i stila. Moglo bi se zaključiti da mu je stvaralački profil bio definiran već u samom početku: djela nastala u Grazu, u ozračju klasične tradicije i ranoga romantizma, svjedoče o nadarenosti skladatelja koji je prepoznao svoje mogućnosti i granice posvećujući se solo-popijevci i instrumentalnoj minijaturi. Poslije se opaža tek idejni pomak: za preporodnoga pokreta često piše budnice i koračnice, a izborom stihova na hrvatskom jeziku za svoje popijevke jasno iskazuje rodoljublje; njegova najpoznatija budnica, Još Hrvatska ni propala, na Gajev tekst iz 1833, prvi je put tiskana u Kuhačevoj zbirci Južno-slovjenske narodne popievke, 4 (Zagreb 1881), potom u više zbirka i pjesmarica, a u 1990-ima snimljena je na desetak kaseta i LP ploča s hrvatskim domoljubnim pjesmama. Osim toga, njegovo je stvaralaštvo umnogome bilo usmjereno potrebama okoline te je skladao plesove, salonske komade, šaljive napjeve i zborove za različite prigode. Skladao je do kraja života, no zaokupljen imanjem i društvenim obvezama nije se umjetnički razvijao te se postupno produbio jaz između onodobne europske glazbe i njegova stvaralaštva. O tom 1863. sâm piše Preradoviću: »Da si mužikalnih idea zadobavim, preigrao sam marlivo skorom sva dela Beethovena, Bacha, Mozarta i Hajdena, no do kakve doveršenosti dojti meni moguće nije bilo, poradi teranja vekšeg gospodarstva, koje na jedinu moju osobu napartjeno bilo…« (Vienac, 1891, 19). Na području glasovirske glazbe Livadićevo je zanimanje ponajprije posvećeno malim oblicima: plesovima (kolo Ilirique; polke, mazurke, poloneze), koračnicama i »karakternim komadima« (Charakterstück), a jedino veće glasovirsko djelo, Ouverture (1820), možda je neostvarena zamisao nekoga orkestralnoga rada. Žanr su »karakternoga komada« minijature Zwei charakteristische Tonbilder s naslovima Der Scherz i Der Eigensinn, skladane vjerojatno za studija u Grazu (tiskano 1932. kao Dva scherza). Svaka od njih počiva na jednoj karakterističnoj ideji koja sadržava ritmičke i harmonijske klice daljnjega razvoja; posebno je poticajan sinkopirani ritam prvoga komada jer omogućuje pomicanje težišta i duhovitu igru s osnovnim motivom. Tomu žanru pripadaju i minijature Scherze über Romeos und Julias Leiden, Schwermuth mit Leichtsinn gepaart te Die Seeligkeit der Liebenden. Tipičan romantički lirski glasovirski komad njegova je poetska minijatura Notturno, nastala u Grazu 1820. i sačuvana u dvjema inačicama (druga, nedovršena, nosi naslov Das Herz am Abend i oznaku Notturno u podnaslovu). Taj je Notturno poveznica između nokturnâ irskoga skladatelja J. Fielda, skladanih počev od 1814, i onih F. Chopina, čiji prvi nokturno (u e-molu, objavljen kao op. 72 br. 1) datira iz 1827. Nije vjerojatno da je L. poznavao Fieldove nokturne, ali je moguće da su obojica slijedili isti uzor, melodiku ranoromantičkoga talijanskoga belkanta (pretočenu u instrumentalni medij) koja se razvija u širokim lukovima iznad jednakomjerne pratnje u trodijelnom metru; taj je glazbeni model isprobao i u nekim solo-popijevkama na njemačke tekstove, vjerojatno također nastalim u Grazu. Kao izravna predstudija za Notturno može se prepoznati »tonska skica« Einmal und nie wieder (koja, poput jedne od verzija Notturna, nosi oznaku interpretacije Lamentevole appassionato), a postoje i podudarnosti između njegova Notturna i skladbe Grazer Phantasie D 605A F. Schuberta iz 1818. U glasovirskim djelima L. nije uvijek uspio razviti posebnosti sloga i iskoristiti tehničke mogućnosti glazbala, no pripadnošću omiljeloj vrsti instrumentalne minijature i njezinim žanrovima karakternoga komada i nokturna ona su bila aktualna u svoje doba. Oko 150 njegovih skladba za glas i glasovir raznovrsnošću ilustrira prijelaznu fazu od popularne popijevke namijenjene amaterima do Lieda kao umjetnički relevantne vrste. Tridesetak pak solo-popijevka na hrvatske, njemačke i slovenske stihove trajne su vrijednosti. Time je L., uz Lisinskoga, najistaknutiji predstavnik umjetničke popijevke u hrvatskoj glazbi XIX. st. Izabrani tekstovi evociraju tipično romantičke motive, ljubav i čežnju, pastoralnu idilu i rodoljublje, legendu i fantastiku. Uz popijevke često rabi oznaku »romanca« kao obilježje izraza (strofna popijevka pučkoga prizvuka s pripovjednim sadržajem). Okušao se, s manje uspjeha, i u većim prokomponiranim formama (balada Okićke vrane, 1835). Kad je skladao na vrijedan tekst (A. Mihanović, I. Kukuljević Sakcinski, Preradović), osjetio je zakonitosti književnoga pjesničkoga jezika i razvio hrvatskomu jeziku primjerenu glazbenu metriku i fraziranje. Njegove popijevke osvajaju ponajprije individualiziranom i podatnom melodikom koja izrasta iz osnovnoga ugođaja teksta. U glasovirskoj se pratnji, koja inačicama akordne figuracije prerasta rutinsku harmonizaciju, katkad javljaju samostalni motivi. Među najuspjelijim su mu popijevkama Kamena dieva, Prelja, Ružice, Udaljenoj ljubi, Mio ti je kraj, Samobor, Mrtvoj dragoj i Nähe des Geliebten. I na području crkvene glazbe majstor je malih oblika. Napisao je tridesetak skladba na latinske, hrvatske i njemačke tekstove za različite sastave (solističke arije, dueti, terceti i sl.) te dvije mise, od kojih je ona u C-duru za sopran, alt, bas, dvije violine, flautu, dva klarineta, kontrabas, dvije trublje, timpane i orgulje njegovo najsloženije i najuspjelije crkveno djelo (snimljeno na CD Zdravo, o moj narode, Kršćanska sadašnjost, 1998). Iako se skromno nazivao »naturalistom« (pismo Preradoviću 1863), najboljim je dijelom svojega opusa dao vrijedan prinos romantičkomu klasicizmu hrvatske glazbe u XIX. st. Šest skladba tiskano mu je u glazbenim prilozima Vienca (1871, 20; 1874, 9; 1880, 36) i Sv. Cecilije (1993, 3), a više od 20 u zbirkama Album hrvatskih napjeva (Braunschweig s. a.), Vienac jedno i dvoglasnih pjesama (Beč s. a.), Milovan. Sbirka hrvatskih napjevah, I/2–3 (S. l., s. a.) te u zbirkama Album hrvatskih pjesama, 3, Drugi album hrvatskih napjeva i Vilini glasovi, bez godine izdanja, Sbirka različitih herv. napjevah za jedan glas uz glasovir, 1 (oko 1862), Deset Zrinskih poputnicah za glasovir (1866), Bisernica. Sbirka popievaka za četiri muška grla (1874), Pjevanka (1885), Hrvatska pjesmarica (1893), Hrvatska pjesmarica za porabu učenicima i učenicama Narodnoga zemaljskoga glasbenoga zavoda, 1–2 (1893), Kolo. Sbirka izabranih hrvatsko-slovenskih mužkih sborova (1894), Vienac hrvatskih pjesama (1894), Pjevanka za djecu pučkih škola (1904), Hrvatska pjesmarica (1942), Muški zborovi. Izabrana djela, 1 (1972), Spomenici hrvatske glazbene prošlosti, 9. Iz baroka u romantiku (1978), Popijevke hrvatskih skladatelja, 3 (1985), Hrvatski skladatelji za klavir (1992), Hrvatske domoljubne pjesme 1835–1944, 1–2 (1994) i Ljuven sanak (2004) – sve tiskano u Zagrebu. Snimljen mu je autorski CD Vokalna i glasovirska lirika. Katja Markotić i Ljubomir Gašparović (Croatia Records, 1999), a pojedine skladbe snimljene su na Jugotonove LP ploče Antologija hrvatske glazbe, 3 (1973), Hrvatska popjevka (1976) i kasetu Najljepše stranice stare hrvatske klavirske glazbe (1992) te na CD Hrvatska glasovirska glazba 18. i 19. stoljeća (Croatia Records, 1992), Hrvatski skladatelji (Orfej, 2008), Hrvatska orguljska glazba, 1 (Cantus, 2009) i Zaboravljeni pjevi (Cantus, 2011). Skladbe su mu, pretežno u rukopisima, sačuvane u NSK, HDA, knjižnici HGZ i Samoborskom muzeju (SM; nekadašnji Livadićev dvorac), gdje je i prostorija s predmetima iz ostavštine. U Samoboru i Zagrebu 1992. održani su Dani Ferde Livadića s izložbom, koncertima i znanstvenim skupom, radovi kojega su tiskani u zborniku Ferdo Wiesner Livadić (Zagreb 2003). U Samoboru njegovo ime od 1971. nosi Tamburaško društvo (od 1992. i glasilo Društva), od 1982. Glazbena škola (do 1999. osnovna, potom srednja) te od 2004. Međunarodno natjecanje mladih glazbenih umjetnika u sklopu festivala Samoborska glazbena jesen. Portretirali su ga I. Dvornik (1897, SM), F. Ivanščak (poprsje, 1915–20, SM; odljevi na samoborskom groblju, ispred SM i u Glazbenoj školi) i R. Valdec (reljef postavljen na zgradu samoborskoga poglavarstva na glavnom trgu 1902); jedan je od likova skupnoga portreta Muževi ilirske dobe T. Mayerhofera (HPM) i kompozicije V. Bukovca Hrvatski narodni preporod (1896, HPM; zastor zagrebačkoga HNK). God. 1999. u seriji Znameniti Hrvati izdana je poštanska marka s njegovim likom. — Njegov sin Kamilo (1825 — 1883), pjevač, bas, nastupio je u ulozi Velimira na praizvedbi opere Ljubav i zloba V. Lisinskoga u Zagrebu 1846.