LJEVAKOVIĆ, Zvonimir

LJEVAKOVIĆ, Zvonimir (Zvonko), etnokoreograf (Lipik, 11. IV. 1908 — Zagreb, 24. X. 1981). Suprug pijanistice i pedagoginje Dore Gušić. Gimnaziju završio u Rumi 1927. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jednu godinu slušao etnologiju s etnografijom; pedagošku skupinu predmeta diplomirao 1947. Bio je zborovođa Hrvatskoga pjevačkoga i tamburaškoga društva »Zvonimir« u Babinoj Gredi 1935–36. U Zagrebu od 1937. sudjelovao u radu Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca (nastupio u izvedbi dramskoga teksta E. Radetića Neobičan božićni dar na Radio-Zagrebu 1938; s njemačkoga preveo osvrte MHKD na gostovanju u Švicarskoj. Zagreb 1939), pri kojoj je završio glumački tečaj 1944. Poštanski činovnik od 1942, stručnjak za narodne plesove, asistent konzervator i kustos u Etnografskom muzeju 1945–48; referent Pododsjeka za ples Odjela za kulturu i umjetnost Ministarstva prosvjete NRH 1947. Od 1946. bio koreograf i umjetnički voditelj folklorne sekcije Kulturno-umjetničke grupe (poslije Omladinsko kulturno-umjetničko društvo) »Joža Vlahović« (drugo mjesto na Svjetskom festivalu omladine u Pragu 1947, Nagrada Vlade FNRJ 1949) iz koje je 1949. nastao Državni zbor narodnih plesova i pjesama (poslije »Lado«), kojega je idejni začetnik, utemeljitelj i umjetnički voditelj do umirovljenja 1974. Usporedno, u poraću predavač u Zemaljskoj glumačkoj školi te stručni suradnik Seljačke sloge u pripremama smotra seljačke kulture (o tom pisao u periodiku Naprijed, 1946, 39); od 1967. do kraja života stručno (uz Mirjanu Jakelić) i umjetnički vodio Međunarodnu smotru folklora u Zagrebu. Zanimajući se za tradicijsku kulturu, osobito plesne i glazbene oblike stvaranja, od 1940-ih surađivao s B. Širolom, V. Žgancom i M. Gavazzijem u etnomuzikološkim i etnokoreološkim istraživanjima Odsjeka za pučku muziku Etnografskoga muzeja i katedre za etnologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Na terenu proučavao i dokumentirao hrvatski plesni i glazbeni folklor, a znatan dio prikupljene građe umjetnički obrađivao i prilagođivao zahtjevima scene. Protiveći se prekomjernoj stilizaciji, zauzimao se za očuvanje i promicanje autentičnoga folklornoga izričaja u scenskoj prezentaciji (pokret, rustikalno pjevanje, nošnja) te postavio osnovna načela Zagrebačke škole folklora. Koreografska mu se ostvarenja, često s vlastitom glazbenom obradbom (Vrličko kolo, Posavski plesovi, Krčki tanac, Dalmatinsko kolo poskočica – Linđo, Slavonsko kolo, Prigorski plesovi, Drmeš, Slavonske kraljice, Kastavski zvončari, Baranjska žetva), ili s obradbom drugih autora (Bunjevačko momačko kolo i Valpovačko kolo, B. Potočnik; Balun, S. Zlatić; Ladarke, E. Cossetto; Tanac po susacku, B. Adamič i M. Makar), ubrajaju među antologijska u scenskoj primjeni folklora u nas te su do danas reprezentativan dio repertoara »Lada«, a izvode ih i drugi ansambli. Koreografirao i plesne prizore za filmski mjuzikl Einmal kehr’ ich wieder (G. von Bolváry, 1953) te za predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama Robinja (H. Lucić, 1954) i Dubravka (I. Gundulić, 1961). Autor scenarija za emisije RTV Zagreb Jesen u Posavlju (I. Vrbanić, 1972), Baranjske buše (I. Michieli, 1973), Anta Mutavdžić Grajo iz Lužana i Slavonska jesen (Vrbanić, 1975), Kupinečka nošnja (D. Zen, 1977), Kiša pada, dika u livada (N. Danojević, 1978) i Od straha do obijesti – pokladni običaji (Michieli, 1979), suradnik u dokumentarnom filmu Jugoslavenski narodni plesovi (R. Sremec, 1948) te u izdanjima To je Jugoslavija (Zagreb 1961) i Tradicijska narodna glazbala Jugoslavije (Zagreb 1975). Njegovim dokumentarnim fotografijama s motivima tradicijskih plesova, nošnja i arhitekture među ostalim su opremljene višeput tiskane i prevođene monografije Folklor naroda Jugoslavije (1963), Sunčani Jadran (1966), Zagreb (1967), Plavi Jadran (1968), Tisućljetni Zagreb (I. Kampuš i I. Karaman, 1975) i Narodne nošnje Hrvatske (Jelka Radauš Ribarić, 1975), udžbenik Osnove turizma (S. i Zora Marković, 1967), Arhitektura, folklor našega sela (Gavazzi, A. Freudenreich i V. Bužančić, 1969) te Ilustrirana povijest Hrvata (1971) i Ilustrirana dječja enciklopedija Jugoslavije (1981), sve tiskano u Zagrebu. Dio fotografija čuva mu se u Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1948–62; i rkp. Četiri narodna plesa Južnih Slavena) te u etnografskim muzejima u Zagrebu (1945–46, 1954; i 14 etnografskih filmova snimanih u Hrvatskoj, Sloveniji i Makedoniji 1945–46) i Dubrovniku (kaširane fotografije). Suosnivač Posudionice narodnih nošnji (Zagreb) 1948. i Udruženja muzičkih folklorista Jugoslavije 1952 (član IO do 1955). Vrstan koreograf i pedagog, dao je izniman prinos razvoju reproduktivne folklorne plesne umjetnosti. Dobio Nagradu grada Zagreba 1971. O njem je snimljena TV emisija (Portret Zvonka Ljevakovića, Sremec, 1989). Portretirali su ga Anka Krizmanić (1944, ulje, Grad Zagreb, zbirka J. Kovačića) i T. Kršnjavi (2010, brončano poprsje, prostorije »Lada«). Hrvatsko društvo folklornih koreografa i voditelja od 2015. dodjeljuje po njem nazvanu nagradu za iznimna koreografska ostvarenja.