LJUBIBRATIĆ, Jeronim, general (Dubrovnik?, 1716 — Beč, 1. XI. 1779). Pripadnik vlasteoskoga roda iz Trebinja. U vrelima i literaturi zabilježen je u mnogobrojnim inačicama (Hieronymus, Ephtimius, Jefim, Jerko; Liubibratich, Lubibratich, Ljubibratich). U habsburškoj vojsci kadet od 1730. Sudjelovao u Ratu za austrijsku baštinu (1740–48); natporučnik u postrojbi F. Trenka, potom satnik (1744) i bojnik (1747) u Gradiškoj graničarskoj pukovniji, istaknuo se u bitkama kraj Zottenberga, Linza, Hochstadta, Schärdinga i Monte Calva. Potpukovnik od 1753, pukovnik i zapovjednik Gradiške graničarske pukovnije od 1758. Taktičkim umijećem, osobito gerilskim ratovanjem, iskazao se u Sedmogodišnjem ratu (1756–63), napose pri opsadi Olomouca (Olmütz) 1758. i u bitki kraj Landeshuta (Kamienna Góra) 1760; za zasluge dobio naslov baruna »od Trebinja« 1760. te bio odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije 1762. U posvećenoj mu pjesmi »od vitezovah Ljubibratićah« opjevao ga je A. Kačić Miošić (Razgovor ugodni naroda slovinskoga, 1759²). Nakon rata pridonio je upravno-gospodarskomu razvoju područja Gradiške pukovnije. Ističu se izgradnja Nove Gradiške kao pukovnijskoga stožera, podizanje crkava i škola (zbog njegova zauzimanja za gradnju pravoslavne škole mjesto katoličke crkve zagrebački biskup J. Galjuf žalio se vojnim vlastima 1775), izgradnja i uređenje prometnica te nastanjivanje mjesnoga stanovništva uz glavnu graničarsku cestu (tzv. Ljubibratićevo selo), o čem je pisao i M. A. Relković (Satir iliti divji čovik, 1779²). God. 1768. na njegov je poticaj izrađen kartografski prikaz Pukovnije, a pri obilasku Slavonije i Vojne krajine car Josip II. istaknuo je tamošnje uzorne prilike. Lj. je 1770. premješten u Karlovački generalat i promaknut u general-bojnika (retroaktivno od 1759), od 1773. bio je podmaršal (retroaktivno od 1767) i zamjenik zapovjednika Slavonske krajine u Osijeku, od 1777. vojni namjesnik u Cremoni. Sudjelovao je na narodno-crkvenom saboru u Srijemskim Karlovcima 1769, stekao građanstvo Novoga Sada 1772. Oporučno je ostavio sredstva za uzdržavanje pravoslavnih škola. Portretirao ga je D. Avramović (1834, ulje, Galerija MS u Novom Sadu).
LIT.: J. G. Megerle von Mühlfeld: Österreichisches Adels-Lexikon. Wien 1822, 66–67. — Prevodi prosti. Serbska pčela (Budim), 2(1831) str. 78–81. — J. Hirtenfeld: Der Militär-Maria-Theresien-Orden und seine Mitglieder, 1. Wien 1857, 150. — Gradiščani u sedmogodišnjem pruskom ratu. Slavonac, 1(1863) 29, str. 477. — Gradiščani u nasliednom ratu. Ibid., 2(1864) 4, str. 61; 5, str. 78; 6, str. 92; 7, str. 109. — C. Wurzbach: Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, 15. Wien 1866. — Đ. Rajković: Život generala Ljubibratića. Letopis Matice srpske (Novi Sad), 1881, CXXVIII/4, str. 64–75. — F. Lichtenwalder: Die ältesten drei kroatischen Maria Theresien Ordens-Ritter. Agramer Tagblatt, 1(1886) 45, str. 1–2. — I. Tomičić: Za kralja i dom. Bjelovar 1908, 18. — M. Benković: General Jerko Ljubibratić. Hrvatski list, 19(1938) 173, str. 8. — V. Stajić: Novosadske biografije, 3. Novi Sad 1938, 18–20. — S. Piščević: Memoari. Beograd 1963, 53. — L. Ćelap: Gradiška graničarska regimenta. Zbornik Historijskog instituta Slavonije, 9(1972) str. 30, 33. — T. Ž. Ilić: Beograd i Srbija u dokumentima arhive Zemunskog magistrata od 1739. do 1804. god., 1. Beograd 1973. — M. Sivrić: Grb Hieronima Ljubibratića iz 1760. godine. Tribunia, 1(1975) str. 135–150. — M. Marković: Descriptio Croatiae. Zagreb 1993. — S. Gavrilović: Građa za istoriju Vojne granice u XVIII veku, 2. Beograd 1997, 609, 620. — F. Valentić: Novogradiški spomenar. Nova Gradiška 1998. — A. Schmidt-Brentano: Kaiserliche und k. k. Generale (1618–1815). Wien 2006, 58. — S. Ćosić: Ideologija rodoslovlja: Korjenić-Neorićev grbovnik iz 1595. Zagreb—Dubrovnik 2015. — P. Nujić i D. Matanović: Jeronim barun Ljubibratić od Trebinja i Unutarnji grad Osijek. Historijski zbornik, 73(2020) 1, str. 55–87.
Ivan Bačmaga (2021)
