LJUBIĆ, Edo

traži dalje ...

LJUBIĆ, Edo (Lubic, Lubich), pjevač (Donji Vakuf, 7. V. 1912 — Santa Barbara, Kalifornija, 15. III. 1993). Polazio isusovačku gimnaziju u Travniku, učio glazbu i pjevanje u Zagrebu 1928–29, studirao elektrotehniku u Francuskoj 1929–33. U tamburaškim glazbalima samouk. Od 1933. nastupao kao pjevač prateći se na gitari; afirmirao se na Radio-Beogradu, postavši jednim od popularnijih pjevača u Kraljevini Jugoslaviji. Pjevao i u Parizu, Budimpešti, Rimu, Berlinu, gdje je, uz radijske, ostvario TV nastup 1937, te u jugoslavenskom paviljonu na Svjetskoj izložbi u New Yorku 1939. Nastanio se potom u SAD, osnovao i vodio tamburaški orkestar, nastupao s drugim tamburaškim glazbenicima (braća Kapugi i Popovich, M. Verni, S. Pavlekovich), od poč. 1940-ih snimao gramofonske ploče za RCA Victor te Columbia, Decca, Continental, Balkan i SonArt Records. Nastupima po SAD pridonio popularizaciji tamburaške glazbe; osobito cijenjen među iseljenicima. Uvršten u Kuću slavnih Američke tamburaške udruge 1986. Izvodio poglavito sevdalinke te druge hrvatske, srpske i makedonske tradicionalne pjesme, starogradske pjesme, šansone i romanse, u repertoar među prvima u nas unosio elemente jazza. Odlikovao se lirskim interpretacijama pjesama, među kojima su uspjelije Kad mi pišeš, mila mati, Oj, kaduno (Ašik osta na te oči), U Stambulu, Nekad cvale bijele ruže, Slomljena nada, Oj, livado, Moj živote, gorak li si, Vjetar ružu poljuljkuje i Jesenska ruža. Neke i skladao: Mislio sam da je život (tiskano u 100 najpopularnijih starogradskih pjesama i romansi, 1. Zagreb 1978; LP ploča Sjećaš li se onog sata, Jugoton, 1981), Sanjaj, Marelo (tiskano Beograd 1937; LP album Sačuvali smo od zaborava. Jugoslavenski šlageri između dva rata, Jugoton, 1983), Drugog ljubiš, a meni si draga (tiskano Zagreb s. a.). Tiskana je zbirka njegovih i tuđih skladba 20 minuta pjeva Edo Ljubić (Zagreb 1939) te snimljena ploča Edo Ljubić (Jugoton, 1964; prihod namijenio stradalima u potresu u Skoplju). Igrao glavnu ulogu u prvom bosanskohercegovačkom zvučnom kratkom igranom filmu Ljubav u Sarajevu (N. Drakulić, 1937) i epizodnu u filmu Posljednji skretničar uzanog kolosijeka (Vesna Ljubić, 1986).

LIT.: D. S. Petrović: Edo Ljubić. Građanin (Požarevac), 41(1936) 26, str. 3. — I. Krtalić: Pjevač i glumac. Studio, 2(1965) 49, str. 24. — Ž. Lj.: (Razgovor). Matica, 33(1983) 11, str. 30–31. — Isti: Nikola Drakulić. Ibid., 34(1984) 1, str. 8–9. — R. K. Spottswood: Ethnic Music on Records, 2. Urbana—Chicago 1990. — R. March: The Tamburitza Tradition. From the Balkans to the American Midwest. Madison 2013. — M. Hadžić: Tragovi jednog vremena. Donji Vakuf 2016, 67–69. — Z. Tulić: Edo Ljubić, glazbenik kojeg je voljela Amerika, nepoznat u BiH. Večernji list (izd. za BiH), 58(2016) 23. X, str. 44. — N. Efendić: Edo Ljubic. Biografija. https://old.barikada.com/vremeplov/kao_nekad_u_8/2004-08-31_ljubic_edo_-_biografija.php (30. XI. 2017). — https://www.tamburitza.org/TAA/bios/lubich.html (30. XI. 2017).
 
Ivan Bačmaga (2021)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

LJUBIĆ, Edo. Hrvatski biografski leksikon (1983–2025), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2025. Pristupljeno 8.12.2025. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/ljubic-edo>.