LJUBIĆ, Hrvoje

LJUBIĆ, Hrvoje, kipar (Zagreb, 5. I. 1942). U Zagrebu završio 1961. Školu primijenjene umjetnosti (odjel za obradbu plemenitih metala) te na ALU diplomirao 1965. grafiku (A. Kinert), koju je usavršivao u Parizu 1967–68. u É. Noëla. Profesor likovne i tehničke obradbe metala u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu (od 1985. Škola primijenjene umjetnosti i dizajna) od 1969. do umirovljenja 2007. Najveći mu je dio opusa posvećen sakralnim djelima, koja izvodi u metalu, ponajviše tehnikom iskucavanja. Isprva radio kopije (Relikvijar sv. Ambrozija, sv. Asela i sv. Marcela, original iz IX. st., 1969, srebro, djelomično pozlaćeno) ili interpretacije crkvene baštine u metalu (Pralik kninske Gospe, prema kamenom crkvenom zabatu iz Biskupije kraj Knina, 1978, srebro i pozlata, inačice u crkvi Blažene Djevice Marije u Solinu i svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici). Potom, unoseći suvremeni izričaj u izradbu sakralne opreme, oblikuje kaleže (dar hrvatskih katolika papi Ivanu Pavlu II, 1979, sa Ž. Janešom, srebro, djelomično pozlaćeno i aplicirano koraljima, Vatikanski muzeji u Rimu, i koncelebracijski kalež za 800 godina svetišta, 2007, s B. Pokosom, srebro, zlato i sintetično kamenje, svetište Majke Božje Bistričke), pastorale (za F. Kuharića, 1993, srebro i sintetično kamenje, Riznica zagrebačke katedrale, i A. Škvorčevića, 1997, srebro i sintetično kamenje), procesijske križeve, poput onoga ekspresivnih pročišćenih oblika za crkvu sv. Lovre u Požegi (1999, srebro i krom), korice molitvenih knjiga (Rimski misal. Crkva učiteljica, 2007, srebro, sintetično kamenje i koža; Evanđelistar, 2011, srebro, koralji i koža, crkva Pohoda Blažene Djevice Marije u Voćinu), pokrove krstionica (2015, s Pokosom, crkva sv. Antuna Padovanskoga, Ul. Svetoga Duha u Zagrebu), relikvijare, svetohraništa i svijećnjake. Istaknuo se reljefima sakralne tematike, poput srebrnih križnih putova u plitkom reljefu, čistih forma (za crkve sv. Pavla Apostola u zagrebačkom Retkovcu, 1992, sv. Josipa u Slatini, 1996, i sv. Lovre u Požegi, 2000; Polaganje u grob, 1994, MUO), onih na vratima varaždinske katedrale (2002, lijevani brončani reljefi u osam kaseta i luneti na vanjskoj strani te osam bakrenih na unutarnjoj) i crkve Pohoda Blažene Djevice Marije u Voćinu (2011, lijevani brončani reljefi u osam kaseta na vanjskoj strani i 20 bakrenih reljefa na unutarnjoj), na kojima je, s izraženim senzibilitetom za narativno, religijskim motivima pridodao povijesne, te oltarnim reljefima (za zagrebačke crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama, 1998, srebro, i sv. Mateja u Dugavama, 2010, posrebreni bakar, te crkvu sv. Mihovila u Stražemanu, 2003, srebro). Transformirajući tradicionalnu ikonografiju u likovne motive bliske suvremenomu vjerniku, kreirao je jedinstveno djelo – sarkofag A. Stepinca (1995–96, postavljeno 1997. u zagrebačku katedralu s pozlaćenom posmrtnom maskom Mile Wod iz 1960) od srebrnih reljefa s prizorima iz blaženikova života, oblikovanih u višeslojnim kompozicijama bogata grafizma. Istodobno stvarao i reljefe intimne tematike; nadahnut sjećanjima, slikarskom senzibilnošću u duhu lirskoga nadrealizma oblikovao je vlastiti figurativni svijet (Zapadna predgrađa, 1985, bakar i srebro; Poslije predstave, 1987, bakar i mjed; Noćni šetač II, 1993, bakar i mjed; Susret u nepoznatom vrtu, 1995, srebro; Posljednja zona grada, 2005, bakar; Kratak odmor u prodavaonici egzotičnih ptica, 2013, srebro). God. 1992. načinio veliku kompoziciju dramatskih naboja Hommage Vukovaru (1992, bakar i mjed). Izradio grafičku mapu Mala pariška mapa (Zagreb 1986). Izlagao samostalno u Parizu (1967. s A. Midžorom) i Zagrebu (1987, 1993, 1996, 2001, 2007. s Pokosom, 2013), na skupnim izložbama ULUH-a (1967), Salonu mladih (Zagreb 1968) i godišnjim izložbama profesora Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu (od 1975).