LJUBIĆ, Josip

LJUBIĆ, Josip (Josip Dinkov, Josef, Joseph, Josif), publicist (Veli Lošinj, 20. III. 1869 — Beograd, 17. II. 1931). Nećak povjesničara i arheologa Šime. Klasičnu gimnaziju završio u Splitu 1886. U Zagrebu studirao povijest i geografiju te pravo, iz kojega je temeljem rigoroza doktorirao u Grazu 1908. Isprva sudski vježbenik u Zadru, pristav Kotarskoga suda u Skradinu od 1897. i Okružnoga u Splitu od 1899, kotarski sudac u Cavtatu 1903–05. te u Zadru tajnik Pokrajinskoga suda 1905–08. i odvjetnik od 1913. Od kolovoza 1914. živio u Beču, od 1915. u Zagrebu, nakon I. svjetskoga rata bio odvjetnik u Imotskom i od 1929. do kraja života u Beogradu. Pisao rasprave, nerijetko kritizirane, o Hrvatima, Slovencima, Srbima i Bugarima kao četirima plemenima istoga naroda. U knjižici Spor izmegju Srba i Hrvata (Zadar 1895, pseud. Jld Bogdanov; dio uvršten u izd. O »nacionaliziranju« Muslimana. Zagreb 1990) osvrnuo se na njihove sličnosti, propitujući težnje za posrbljivanjem i pohrvaćivanjem. U knjizi pak Trenutak (Zadar 1896, pseud. Jld Bogdanov), odbacujući panslavizam, kao rješenje prijepora razradio je ideju balkanizma: nadilaženje plemenske faze i srastanje u balkanski narod. U brošuri Poziv Dalmacije (Split 1901) zauzeo se za okupljanje oko Narodne hrvatske stranke u Dalmaciji, koja bi uz revidirani program ostala lojalna dinastiji i zakonito snažila južnoslavenski čimbenik. Na tom je tragu 1906. prijestolonasljedniku i nadvojvodama uputio memorandum o »Habsburškoj Jugoslaviji« (Die Neue Jugoslavia. Zadar 1906, Beč 1912). Suosnovao 1904. cavtatsko-konavosko društvo Hrvatski i srpski narodni dom, sastavivši mu himnu (izvadak u Antologiji jugoslovenske misli i narodnog jedinstva. Beograd 1930) i spomenicu (Narodna zastava ujedinjenih Hrvata i Srba. Dubrovnik 1905). Objavio poslanicu Puku hrvatskom u izbornom kotaru zadarskom (Zadar 1911). U Zadru bio član odbora Hrvatskoga sokola, uprave Hrvatskoga diletantskoga pozorišnoga društva 1912. i prvi predsjednik Hrvatskoga koturaškoga društva »Naprijed« 1912–14. Ondje 1914. osnovao Prvu jugoslavensku štampariju te izdavao i uređivao list Mlada Dalmacija s prilogom, isprva samostalnim, Šaljiva Dalmacija, nastojeći oko trijalizma, prema kojem bi se Hrvati, Slovenci i Srbi ujedinili pod vodstvom prvih kao državotvornih i jugoslavenskoj ideji najodanijih. U međuraću promicao integralno jugoslavenstvo. Iako je isprva dokazivao da Srbi više od drugih plemenski interes nadređuju jugoslavenskomu (Narod, 1922, 3), zabrinut zbog jačanja partikularizama, postupno je »harmoniji« dao prednost pred ravnopravnošću te ih označio vodećim plemenom, ustvrdivši da su svi Slaveni u pradomovini bili Srbi, s čim u svezi je, uzdižući Sarajevski atentat, napao R. W. Seton-Watsona i zaključke mu o uzrocima rata(Neprijatelj jugoslovenstva. Sarajevo 1927). Nastojeći oko stapanja Srba, Slovenaca, Hrvata i Bugara, u Sarajevu 1926. osnovao Jugoslovensku simboličnu školu; napisao i pohvalnu knjižicu Ko je Miljenko Vidović? (Sarajevo 1930). Protiveći se pak HSS, bio 1929. jedan od branitelja P. Račića u postupku zbog Skupštinskoga atentata. — U kraćoj zbirci tematski raznovrsnih pjesama Juvenilia (Zagreb 1888) negativno je ocijenio suvremenu hrvatsku književnost, a sa sličnih polazišta, kao radikalan, ali marginalan autor, u sukobu naraštaja nastupao je na strani »mladih«. Napisao i satiru Marko Kraljević i njegovi potomci (Split 1891) te povijesnu dramu Pošljednji kralj (Split 1892, preradba Smrt Petra Svačića, 1904; među ostalim izvedeno u Mostaru 1892. i Splitu 1903), koju je glavnina kritike dobro prihvatila. Kritike, političke, filozofske, povijesne i druge priloge tiskao i u Narodnim novinama (1889, 1915), Narodu (1891–92), Dubrovniku (1896, 1904), Nadi (1896), Smotri dalmatinskoj (1896), Srpskom glasu (1896), Jedinstvu (1901), Novom listu (1904), Hrvatskoj Danici (1906), Hrvatskoj kruni (1912), Jutarnjem listu (1915), Novostima (1915), Jugoslavenskom listu (1926), Novom čovjeku (1926–28), Slobodnoj misli (1926), Vidovdanu (Novi Sad 1926), Večernjoj pošti (1926, 1928) i Vremenu (Beograd 1928–29). Preslika rukopisa njegove drame Kamenje ili San rodnoga kraja čuva se u obitelji. Potpisivao se i J. Lj. D., Dinkov i Josipov.