LJUBIČIĆ, Stjepan

LJUBIČIĆ, Stjepan (Ljubicic; Stefan, Stephan, Stevan), general (Vrginmost, danas Gvozd, 25. IX. 1855 — Beč, 16. VIII. 1935). Polazio vojne škole u Beloj Crkvi, Kamenici i Kőszegu, završio vojnu tehničku školu u Hranicama (Mährisch Weisskirchen) 1873. te u Beču topnički smjer Tehničke vojne akademije 1877. i Topničku školu gađanja 1882. Poručnik u 6. pukovniji poljskoga topništva (Strass kraj Leibnitza, Ljubljana i Graz) 1877–83, potom natporučnik odn. satnik (1888), bojnik (1894) i potpukovnik (1896) u stožerima 2. brdske brigade (Trebinje) 1883–85, 9. vojnoga zbora (Jaroměř) 1885–86, 11. pješačke divizije (Lavov) 1886–87, 11. zbora (Lavov) 1887–90. i 6. pješačke divizije (Graz) 1890–91, zapovjednik bitnice 11. zborne topničke pukovnije u Lavovu 1891–93, načelnik stožera krakovske tvrđave 1893–94, zamjenik predstojnika 6. odjela (nastavnoga) u Ministarstvu rata u Beču 1894–98. te dozapovjednik 13. zborne topničke pukovnije u Brodu na Savi i Zagrebu 1898–1900. Od 1900. pukovnik i načelnik stožera 10. vojnoga zbora u Przemyślu, od 1905. i načelnik stožera tamošnjega domobranskoga zapovjedništva, od 1906. zapovjednik 18. pješačke brigade u Pragu (general-bojnik), u Beču zapovjednik 13. domobranske pješačke divizije 1909–11 (podmaršal 1910) te odsječni predstojnik u Ministarstvu zemaljske obrane 1911–14. Na poč. I. svjetskoga rata zapovijedao austrijskom 45. domobranskom pješačkom divizijom u sastavu 1. armije na istočnom bojištu (pobjede kraj Kraśnika i Komarowa, ofenziva prema Lublinu, potom povlačenje), u listopadu 1914. bio promaknut u generala topništva te imenovan zapovjednikom 11. vojnoga zbora i u studenom oko njega ustrojene Grupe Ljubičić, s kojima je u sastavu 3. armije u listopadu pridonio suzbijanju opsade Przemyśla i – pod zapovjedništvom Glavnoga stožera, potom u sastavu 4. armije – u studenom i prosincu ruske ofenzive prema Krakovu. U sastavu Armijske grupe Pflanzer-Baltin odn. 7. armije od veljače do ožujka 1915. na čelu 11. zbora (borbe za dnjestarski mostobran kraj Zališčika), potom zapovjednik nove Grupe Ljubičić, s kojom je u svibnju napadao kraj Osmolode i Nadvirne, nakon čega je smijenjen; umirovljen 1919. Dodijeljeno mu je 1916. austrijsko barunstvo, a 1918. imenovan je dvorskim tajnim savjetnikom. Među ostalim odlikovan Viteškim križem Reda sv. Leopolda 1912. i Redom željezne krune I. razreda 1915. — U prosincu 1914. i siječnju 1915. zbog navodne veleizdaje dao smaknuti 13 civila, što je nakon rata, s velikim odjekom u tisku, istraživalo austrijsko parlamentarno povjerenstvo (optužba odbačena 1920); na slučaj se osvrnuo i K. Kraus (Posljednji dani čovječanstva, 1922).