LJUBIŠA, Stefan Mitrov

LJUBIŠA, Stefan Mitrov (Stjepan Mitrov), političar i pisac (Budva, 23. II. 1822 — Beč, 11. XI. 1878). Školovao se u Budvi i Kotoru. U Budvi od druge pol. 1830-ih radio u Općini (općinski tajnik od 1843). Kao član Narodne stranke i od 1873. Narodno-sredinjačke stranke biran je za zastupnika u Dalmatinskom saboru u kuriji vanjskih općina Kotora, Herceg-Novoga, Risna i Budve 1861–64, 1866–67 (mjesto F. Sbutege) i 1867; zastupnik u Carevinskom vijeću 1861–64. i 1867–73, predsjednik Sabora 1870–76. Jedan od vodećih ljudi Narodne stranke, u Saboru se 8. IV. 1861. zauzimao za osnivanje izaslanstva za pregovore s Hrvatskim saborom o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom, prosvjedujući 18. travnja zbog autonomaške opstrukcije. Supotpisao je pismo potpore N. Nodilu u polemici s N. Tommaseom i obrani narodnih prava. U Carevinskom je vijeću zastupao radikalnija narodnjačka gledišta, osobito o sjedinjenju, zbog čega je uživao potporu M. Klaića. Uz njega, J. Pulića, M. Pavlinovića i K. Vojnovića sudjelovao je 7. IV. 1864. u osnivanju saveza s liberalnim autonomašima (Liberalni savez). Nakon pobjede Narodne stranke na izborima u Dalmaciji 1870. i prihvaćanja politike kompromisa s Bečom, suprotno stranačkim uputama, u Carevinskom je vijeću uz J. Antoniettija, I. Danila, Đ. Vojnovića i J. F. Fontanu (tzv. bečka peterica) 6. III. 1873. glasovao za Zakon o izravnim izborima za Vijeće. Istupivši potom iz stranke, te godine suutemeljio je i otad vodio Narodno-sredinjačku stranku; prema njezinu glasilu Zemljak, u kojem se tematiziralo pitanje ćirilice i isticalo pravo Srba na teritorijalnu autonomiju u Dalmaciji, stranački pristaše nazivali su se »zemljaši« ili »zemljakovići«. Lj. je održavao dobre odnose s dalmatinskim namjesnikom G. Rodićem, kojemu je nova stranka, otvorena suradnji s bečkom vladom i njezin pouzdan oslonac u kontroli političkoga života, trebala poslužiti za istiskivanje oporbene Narodne stranke. Rodić ga je stoga preporučivao u zastupničkim kandidaturama u Boki, a vjerojatno i pri imenovanju za predsjednika Sabora. Zemljaštvo je pridonijelo izbornomu neuspjehu narodnjaka na izravnim izborima za Carevinsko vijeće u listopadu 1873, na kojima su osvojili samo tri mandata, dok su ih autonomaši osvojili pet, a zemljaši jedan – Ljubišin. Taj će rascjep dodatno pojačati već započeti politički razdor između Hrvata i Srba u Dalmaciji. Konačni politički obračun narodnjaka sa zemljašima pokrenuo je Klaić, koji je Ljubišu, kao suutemeljitelja Željezničkoga konzorcija za izgradnju dalmatinske pruge, optužio za korupciju. Sukob je doveo i do raspuštanja Sabora 20. III. 1876, jer su narodnjaci odbili obavljati zastupničke dužnosti, tražeći smjenjivanje saborskoga predsjednika. Na novim saborskim izborima u studenom 1876. Lj. je ponovo izabran, no na sjednici 15. I. 1877, na prijedlog K. Ljubića, zastupnički mu mandat nije potvrđen. Braneći legitimnost mandata, ali i svu svoju političku djelatnost, u istupima je 29. i 30. siječnja pobijao povijesna prava Trojedne Kraljevine na dubrovačko i kotorsko područje te samu ideju sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, optuživši narodnjake da ga progone zbog nacionalne i vjerske nesnošljivosti, jer je »Srb pravoslavne vjere« (Govor zastupnika Stefana Ljubiše u Dalmatinskom saboru dne 18 (30) januara 1877. o svom izboru. Zadar 1877). Time je svoju političku sudbinu poistovjetio sa, kako ju je on shvaćao, sudbinom srpstva u Dalmaciji. U 1860-ima apelirao je protiv poticanja razdora u hrvatsko-srpskim odnosima, no na kraju je jasno artikulirao negaciju ideje sjedinjenja hrvatskih zemalja, koja će postati baštinom srpske političke misli, a time i srpske politike u južnoj Hrvatskoj, čime je bitno pridonio zaoštravanju hrvatsko-srpskih odnosa te, posljedično, izdvajanju Srba iz Narodne stranke i osnivanju dalmatinske Srpske stranke (1879). — Zarana se javivši geografsko-etnografskim spisom o Paštrovićima (Srpsko-dalmatinski magazin, 1845), u duhu narodnoga pjesništva u desetercu je sastavio spjev Boj na Visu (1866). Vješt u kraćoj pripovjednoj formi, književno se afirmirao zbirkom Pripovijesti crnogorske i primorske (1875), stekavši popularnost pripovijestima iz crnogorske prošlosti Gorde, ili kako Crnogorka ljubi (1877) i zbirkom Pričanja Vuka Dojčevića (1877). Srednjovjekovni paštrovski kraj prvi je tematizirao u prozi (Kanjoš Macedonović, 1887). U hrvatskim je periodicima objavio neke od najpoznatijih pripovijedaka, među ostalima Šćepan Mali kako narod o njemu povijeda i Prodaja Patrijare Brkića (Dubrovnik, 1868, 1871) te Skočiđevojka (Kalendar Matice dalmatinske, 1873); 1873–75. javljao se u listovima Pravo i Zemljak, a pripisuju mu se dopisi Sa crnogorske granice u listu Agramer Zeitung 1853–55. Priredio je prvo latinično izdanje Gorskoga vijenca P. Petrovića Njegoša (Zadar 1868). Prevodio s talijanskoga ulomke djela L. Ariosta i Horacijeve ode (Narodni list, 1862) te dijelove Danteova Pakla (Dubrovnik, 1866). Za života mu je 1876. objavljen izbor iz djela, a sabrana djela prvi put 1888. U crnogorskoj nacionalnoj filologiji drži ga se središnjom književnom osobnošću pripovjednoga folklornoga realizma. — Posmrtni su mu ostatci preneseni 1885. u Budvu, gdje mu je 1934. postavljen spomenik (L. Dolinar) i u rodnoj kući 1991. otvoren spomen-dom.