LJUBOJEVIĆ, Atanasije (Ljubović, Atanazije), mitropolit (?, o. 1630 — ?, 10. XII. 1712). Zabilježen i u oblicima Glubovich, Glubović, Lubowitz, kao Athanasius i Attanasio. Patrijarh Arsenije III. Crnojević imenovao ga je dabrobosanskim mitropolitom 1681 (potvrdio sultan Mehmed IV. 1682). Imao je sjedište u manastiru Banji na Limu te jurisdikciju nad pravoslavnim stanovništvom u Dalmaciji, Lici, Krbavi i Pounju. Sukobljivao se s crkvenom općinom u Sarajevu 1682–87. te izopćio njezine odbornike 1686. Preselivši se 1688. u Kotare, uspostavio sjedište u Kuli Atlagića. Držeći da pravo pastorala među tamošnjim pravoslavnim vjernicima pripada marčanskomu biskupu, njegovu djelovanju protivio se senjski biskup S. Glavinić. Lj. se 1690. sukobio s patrijarhom Kalinikom I, koji je podijelio Dabrobosansku mitropoliju imenovanjem Visariona II. za mitropolita u njezinim krajevima pod turskom vlašću. Mlečani su ga optuživali za naseljivanje pravoslavnoga stanovništva u Dalmaciju (naselio oko 400 obitelji u benkovačkom kraju 1690), 1693. odbili su mu dati dopuštenje za boravak radi pastoralnoga djelovanja te pristali uza zagovornika unije N. Busovića, koji se zauzimao za njegovo protjerivanje. S približno 70 pravoslavnih obitelji otišao je 1695. u Liku i utemeljio sjedište u Metku, odakle je prešao u manastir Komogovinu (dao ga podignuti 1693). Iako se katolički kler žalio na njegovo djelovanje te tražio da mu se zabrani boravak u Lici i gradnja kurije, ban A. Batthyány priznao mu je, temeljem povlastica Leopolda I, jurisdikciju nad pravoslavnim stanovništvom između Une i Kupe. Zagrebačkomu biskupu S. Seliščeviću na njega su se 1700. žalili kaluđeri koje je istjerao iz Komogovine (sklonili se u Marču). Potajno je zalazio u Liku kako bi odvratio puk od crkvene unije (protjerivan 1700. i 1702). God. 1701. optužen je za izazivanje pobune u okolici Gospića te mu je bilo zabranjeno obilaziti pravoslavce po Slavoniji i Banatu. Habsburške su ga vlasti prognale sa svojega područja 1703. Nakon što je Josip I. 1706. potvrdio prijašnje povlastice, patrijarh Crnojević poslao ga je u Liku i Krbavu, proširivši mu mitropolitsku vlast i na predratno područje Karlovačkoga generalata. Sudjelovao je u radu narodno-crkvenoga sabora u Krušedolu 1708, kad je proglašen episkopom Like, Krbave i Karlovačkoga generalata; vladar mu je potvrdio jurisdikciju samo nad vjernicima na području Zrinskoga polja, Like i Krbave, čemu su se usprotivili senjski biskup B. Bedeković i arhiđakon M. Mesić. Na njegovo protukatoličko djelovanje žalio se 1710. marčanski biskup R. Marković ostrogonskomu nadbiskupu Kristijanu Augustu i 1712. zagrebačkomu biskupu E. Esterházyju.
LIT.: R. Lopašić: Spomenici Hrvatske krajine, 3. Zagreb 1889. — M. Grbić: Karlovačko vladičanstvo, 1. Karlovac 1891, str. 91, 234–235, 242–244, 248, 256, 260, 262–268, 271, 273, 277; 2. str. 18, 97–98, 170, 184, 255; 3. 1893, str. 3–4, 18, 277. — V. Ćorović: Bosansko-hercegovačka pisma. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 22(1910) 2/3, str. 497–505. — J. Radonić: Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka. Beograd 1950. — M. Radeka: Gornja krajina ili Karlovačko vladičanstvo. Zagreb 1975, 8, 41, 90, 114, 139–143, 157, 228, 237, 240–241, 246, 376, 383. — M. Jačov: Pravni savetnici pri mletačkoj vladi o pravoslavnima u Dalmaciji i Boki Kotorskoj. Spomenik SANU (Beograd), 1981, 122, str. 62, 66–67. — M. Bogović: Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine. Zagreb 1982. — M. Jačov: Spisi Tajnog vatikanskog arhiva XVI–XVIII veka. Beograd 1983, 157–158, 163–164, 180–181, 188. — V. S. Dabić: Banska krajina (1688–1751). Beograd—Zagreb 1984. — Đ. Cvitanović: Sakralna arhitektura baroknog razdoblja. Zagreb 1985. — S. Gavrilović: Građa za istoriju Vojne granice u XVIII veku, 1–2. Beograd 1989–1997. — D. Pešut: Etnička i konfesionalna podjela nakon oslobođenja Like od Turaka. Senjski zbornik, 24(1997) str. 95, 100–101, 125–128. — V. S. Dabić: Vojna krajina. Karlovački generalat (1530–1746). Beograd 2000, 293–295, 301. — Z. Kudelić: Marčanska biskupija. Zagreb 2007. — S. Lazanin: Slika drugoga i pismo o sebi. Zagreb 2014.
Pejo Ćošković i Redakcija (2021)
