LJUBOJEVIĆ, Petar, vođa bune (Narta, 1690. ili 1691 — ?). U vrelima i literaturi zabilježen i kao Luboevics, Lubojevich, Luboyevich, Lyuboevics, Lyuboievich, Ljuboevics i Ljuboević. Satnik u Križevačkoj pukovniji, podrijetlom iz pravoslavne krajiške obitelji. Kao jedan od narodnih sudaca istaknuo se u borbi za očuvanje krajiških povlastica. Pripisivala mu se vodeća uloga u pobunama krajišnika u Varaždinskom generalatu 1735–36, no odgovornost mu nije dokazana. Idućih godina sudjelovao je u rješavanju pravoslavno-grkokatoličkoga spora oko manastira Marče i prijeporima oko izbora lepavinsko-severinskoga episkopa; dopisivao se s tim u svezi s patrijarhom Arsenijem IV. Jovanovićem i na poč. 1744. putovao u Beč. Ondje je u ljeto 1745. predvodio izaslanstvo koje je od Dvorskoga ratnoga vijeća tražilo očuvanje krajiških povlastica i potvrdu episkopa te dobio dopuštenje za podizanje manastira Bršljanca. Sukobljivao se s potpukovnikom M. Mikašinovićem oko položaja na poč. 1750-ih, surađivao 1753. sa zapovjednikom Varaždinskoga generalata S. Petazzijem oko iseljivanja pravoslavnih svećenika i redovnika iz Marče. — Nezadovoljni novim uređenjem Generalata, povećanjem izdataka za odore i samovoljom časnika, krajišnici su s njim na čelu 21. I. 1755. u Severinu podignuli bunu, proglasili komunitet i pogubili nekoliko časnika (tzv. Severinska buna). Nakon što im je za smirivanje bune zaduženi pukovnik P. L. Beck obećao da će ih vlasti, u zamjenu za odanost, saslušati, na poč. veljače predali su mu memorandum s 35 točaka pritužba i zahtjeva, poslavši ga i u Beč, kamo ga je 20. veljače odnio Lj. s izaslanstvom. Prilike u Generalatu i dalje su bile napete, pa je pozivao na smirivanje, što je potkraj ožujka prihvaćeno. Polažući nade u povjerenstvo, koje je 24. travnja započelo istragu, po povratku iz Beča izvijestio je o uspjehu i pozvao na svjedočenje. Pojavivši se pred povjerenstvom u Kanizsi, uhićen je, imovina mu je zaplijenjena te je, označen glavnim krivcem za bunu, nakon završetka istrage u srpnju osuđen na doživotni zatvor, oduzimanje čina i imetka. Pretpostavlja se da je kaznu do kraja života izdržavao u okolici Milana.
LIT.: F. Vaníček: Specialgeschichte der Militärgrenze, 2. Wien 1875, 48, 54. — R. Lopašić: Spomenici Hrvatske krajine, 3. Zagreb 1889. — Lj. Ivančan: Buna Varaždinskoga generalata i pograničnih kmetova godine 1755. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 4(1902) str. 159–173, 240. — Isti: Iztraga proti buntovnim krajišnikom Varaždinskoga generalata. Ibid., 5(1903) str. 65–71, 74–76. — K. Horvat: Zapisci od 1752–1759. Ivana Josipovića, župnika križevačkoga. Starine, 1913, 34, str. 342, 347–348, 350–351. — B. Sučević: Severinska buna 1755 godine. Vojno-istoriski glasnik (Beograd), 1(1950) 2, str. 112–121. — F. Čulinović: Seljačke bune u Hrvatskoj. Zagreb 1951, 108–119, 181–182. — B. A. Krčelić: Annuae ili Historija 1748–1767. Zagreb 1952. — B. Sučević: Razvitak »Vlaških prava« u Varaždinskom generalatu. Historijski zbornik, 6(1953) 1/4, str. 59, 64–68. — F. Moačanin: Vojna krajina do kantonskog uređenja 1787. U: Vojna krajina. Zagreb 1984, 48, 50–54. — D. Kašić: Srpski manastiri u Hrvatskoj i Slavoniji. Beograd 1996. — Lj. Plačko: Pobune u križevačkom kraju 1755. godine prema zapisima suvremenika Ivana Josipovića, župnika u Križevcima. Cris, 7(2005) 1, str. 144–148. — Z. Blažević: Kmetsko-krajiška buna iz 1755. godine u svjetlu narativnih izvora. Ljetopis Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta«, 11(2006) str. 337–341, 344–346. — Z. Kudelić: Marčanska biskupija. Zagreb 2007, 487–491. — S. Gavrilović: Građa za istoriju Vojne granice u XVIII veku, 5. Beograd 2009, 142–144, 260, 303, 343–344, 351, 371–372, 374, 378–379, 382, 387–388, 390–393. — H. Petrić: Popisi Varaždinskog generalata iz 1726. i 1749. godine. Podravina, 11(2012) 21, str. 225.
Ivan Bačmaga (2021)
