LOGOMERAC, Vladimir, kemičar i metalurg (Pribić Crkveni kraj Krašića, 12. XI. 1914 — Sisak, 29. V. 1980). U Zagrebu završio gimnaziju 1933, diplomirao 1938. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta te doktorirao 1977. na Tehnološkom fakultetu tezom Primjena pirometalurškog i hidrometalurškog postupka, te solvent ekstrakcije u razradi kompleksnog postupka za preradu crvenog mulja, a u cilju dobivanja svih u njemu sadržanih korisnih sastojaka. Isprva radio u Hrvatskim rudnicima i talionici d. d. u Zenici, od 1942. u tvornici žeste u Kreki; 1943. priključio se partizanima. Radio 1945–46. u Ministarstvu industrije i rudarstva NRH, 1946–47. u Narodnoj talionici Sisak (u to doba bio i na specijalizaciji u Pittsburghu), 1947–49. u vareškoj i zeničkoj željezari, 1949–52. u sisačkoj te 1952–55. u Institutu »Boris Kidrič« u Vinči. U sisačkoj je željezari 1955–60. bio direktor Sektora za istraživanje te inicijator, suosnivač i 1961–62. prvi direktor Instituta za metalurgiju (Željezara i Tehnološki fakultet). Honorarni suradnik 1953–58. i predavač 1958–62. na Tehničkom odn. Tehnološkom fakultetu, zaslužan je za osnivanje njegova odjela u Sisku, gdje je od 1962. izvanredni i od 1969. redoviti profesor, a 1974–77. v. d. direktora pa direktor odjela Metalurško inženjerstvo; prvi dekan Metalurškoga fakulteta 1978–80. Baveći se unaprjeđivanjem priprave željeznih ruda radi njihova boljega iskorišćivanja u proizvodnji, razradio je postupke odvajanja rijetkih elemenata iz ruda, surogatnih produkata i sirovina. Iz domaćih je ruda 1954. prvi u FNRJ izdvojio uranij ekstrakcijom otapalom i poslije postupak primjenjivao na različite rude. Također je ljubijske i vareške željezne rude oplemenjivao magnetizirajućim prženjem i magnetskom separacijom te okrupnjivanjem dobivenih koncentrata sinteriranjem i peletiranjem. Suautor je patenta za proizvodnju umjetnoga gnojiva Pelofos iz troske pri proizvodnji čelika Siemens-Martinovim postupkom (1963) i autor patenta za proizvodnju aluminijskoga praha raspršivanjem (1976). Ekspert UN u Surinamu 1964. Surađivao je u periodicima Teška industrija (Beograd 1949–50), Tehnički pregled (1951, 1953, 1960), Tehnika (Beograd 1953–54, 1971), Glasnik Hemijskog društva (Beograd 1956), Rudarstvo i metalurgija (Beograd 1959), Kemija u industriji (1960, 1968), Agrohemija (Beograd 1965), Travaux du Comité international pour l’étude des bauxites, des oxydes et des hydroxydes d’aluminium (1965, 1968–69, 1974, 1976, 1979, 1981), Hemijska industrija (Beograd 1966, 1970, 1977), Metalurgija (1969, 1972–74), Neue Hütte (Leipzig 1975), Rudarsko-metalurški zbornik (Ljubljana 1976) i Zbornik radova – Časopis za politehniku i prirodne nauke u tehnici (Bor 1978) te napisao knjižicu Kako dobivamo željezo (Zagreb 1950). Bio suradnik Enciklopedije Jugoslavije i Tehničke enciklopedije LZ. Zastupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Sabora SRH 1966–67. i predsjednik sisačkoga ogranka MH 1970–71. Dobio nagrade »Nikola Tesla« i grada Siska 1961. te republičku Nagradu za životno djelo 1980.
LIT.: (Nekrolozi): Čelik (Beograd), 16(1980) 84, str. 44; Metalurgija, 19(1980) 1/2, str. 43. — R. Marušić, Travaux du Comité international pour l’étude des bauxites, des oxydes et des hydroxydes d’aluminium, 11(1981) 16, str. 397–398. — Bibliografija 1961–1981. SOUR MK »Željezara Sisak«. Sisak 1981. — Bibliografija 1961–1985. SOUR MK »Željezara Sisak«. Sisak 1985. — A. Markotić: »Dvadesetak godina poslije« – profesoru doktoru Vladimiru Logomercu. Riječi, 1991, 2, str. 100–103. — Tehnički fakulteti 1919–1994. Zagreb 1994, 512–513. — Metalurški fakultet u Sisku. 40. obljetnica visokoškolske nastave metalurgije (1960–2000). Sisak 2000, 52.
Josip Črnko (2021)
