LONČAREVIĆ, Kristijan

LONČAREVIĆ, Kristijan (Hrvoslav Ban; Christian, Dušan, Duško), pisac (Gradsko kraj Kavadaraca?, 31. VIII. 1924 — Humac kraj Ljubuškoga, 23. IV. 2000). Prema nepotvrđenim navodima, u Zagrebu polazio klasičnu gimnaziju i Umjetničku školu Ustaške mladeži, a u drugoj pol. 1940-ih studirao arheologiju i povijest umjetnosti u Beogradu. Ondje se javio zbirkom pjesama Na školskoj stazi (1941), surađujući u 1950-ima i 1960-ima (do 1965) u periodicima za djecu i mladež (Pioniri, Kekec, Pionir Kekec, Mali jež), u Radu, Književnim novinama, Savremenim akordima i Politici; objavljivao i u Našoj sceni (Novi Sad) te Vjesniku. Književno je ponajviše obrađivao povijesne i pustolovne teme (u Beogradu samostalno tiskane dulje pripovijetke Gusari Jadrana, 1955, i Poslednji vitezovi, 1965; roman Srebrni oklopnik, 1964), istaknuvši se kao autor i suautor izvornih ili prerađenih scenarija za stripove R. Ruvarca (Tajna beogradske tvrđave. Pioniri, 1955–56; Borba Slovena. Ibid., 1958), A. Hecla (Emil i detektivi. Pioniri, 1957; Luka gneva. Rad, 1959; Petlovo pero. Pioniri, 1959–60; Vinetu. Ibid., 1962–63; Begunac iz večernjeg voza. Pioniri/Pionir Kekec, 1963–64; Divljan osvetnik. Male novine, 1964) i Z. Sulića (Srebrenička buna. Mali jež, 1965). Okušao se i kao dramatičar, scenskom igrom za djecu Mali Gundulić (1951) te većim brojem jednočinka (tri tiskane pod naslovom Pozorišne legende. Beograd 1955), izvođenih na dječjim pozornicama i prerađivanih za radio (surađivao s redakcijom emisija za djecu Radio-Zagreba na poč. 1950-ih); »legenda« Trubač crne kraljice izvedena mu je 1964. u Narodnom kazalištu u Splitu i Kazalištu lutaka u Zadru, a drama Marcus Crisinus 1969. u zavodu Germanicum u Rimu. Uhićivan iz političkih razloga. U Rimu je 1966–69. i 1971–72. studirao filozofiju i teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana i Papinskom kolegiju za kasna zvanja te uređivao povijesno-kulturnu rubriku Radio-Vatikana. Stupio u Red franjevaca konventualaca 1969, ubrzo otpušten, odselio se 1972. u SAD, gdje je postao članom Franjevačke kustodije Sv. obitelji i bio zaređen za svećenika 1973. Župni je pomoćnik u New Yorku 1973–74. i 1978–81, Sharonu (Pennsylvania) 1981–82. te 1982–92. u Chicagu, gdje je 1974–78. vodio franjevačko nakladništvo i uređivao Danicu (1975–78), Hrvatski kalendar (1976, 1987–93) i Hrvatski katolički glasnik (1986–92). Nakon povratka djelovao u župi Veljaci 1992–93, u Zagrebu 1993–94. te do kraja života u Humcu. Objavio je dramsku kroniku o životu N. Tavelića Bojište i krijes (1970) te roman intrige Opsada crkve u Bistrici (1971; prvotno Krađa Marijina kipa. Marija, 1970, 5–6, izvedba HNK u Zagrebu 1993). U romanima Robovi zlatne magle (1974) i Urotnik na Manhattanu (1979; sažeta inačica Parsifal and Ternina. Chicago 1983) kroničarski je prikazao asimilaciju naraštajâ hrvatskih useljenika u SAD, a u povijesno-političkome Hrvatski Parsifal (1980) dao realističku sliku Zagreba u doba K. Khuena Héderváryja. Književnim i kritičkim prilozima, biografskim crticama i ogledima iz vjerskoga života surađivao i u Glasniku sv. Antuna Padovanskoga (1965–67; Veritas, 1968–72, 1983–86, 1993), Mariji (1969–70, 1982), Maruliću (1969–70, 1972) i Hrvatskoj reviji (München 1974–77, München—Barcelona 1978, 1980, 1982–90), nepotpisano po svem sudeći i drugdje. Većinu samostalno tiskanih književnih djela objavio pod imenom Hrvoslav Ban, a potpisivao se i pseudonimima Danibor i Danimir Horvat, redovničkim imenom Kristijan, kao Hrvoslav te inicijalima D. L. i H. B. Zastupljen je u izborima Hrvatska duhovna lirika (Rim 1968), Autobiografski Zagreb (Zrcalo, 1994, 2), Sudbine i djela (Zagreb 1996) i Povrh starog Griča brda (Zagreb 2000). Korespondencija s V. Nikolićem čuva mu se u Nikolićevoj ostavštini u NSK u Zagrebu.