LOPAŠIĆ, Dušan, novinar i pisac (Karlovac, 10. XI. 1852 — Zagreb, 11. III. 1921). Sin učiteljice Dragojle, brat kulturne i humanitarne djelatnice Zlate Lopašić-Kovačević, nećak povjesničara Radoslava i unuk pjesnika Imbre. Polazio klasičnu gimnaziju u Zagrebu te kao eksternist 1874–75. Gospodarsko-šumarsko učilište u Križevcima. Sljedbenik A. Starčevića, u Karlovcu je supokrenuo almanah Hrvatska 1880, u Sušaku bio član uredništva Slobode 1881–83, potom u Karlovcu 1884. počeo izdavati i uređivati (isprva s A. G. Prettnerom i do 1888. pod pseudonimom Vilibald Šilovinac) list Svjetlo, koji je – zabranjivan zbog oporbenoga pisanja, obnavljan kao Sloga (1886–88, 1910–19) i Glasonoša (1905–09) – pretežno pod njegovim uredništvom, izlazio do 1919. Zadržavajući pravašku orijentaciju, nakon rascjepa Stranke prava 1895. list se priklanjao različitim skupinama (najdulje Čistoj odn. Starčevićevoj hrvatskoj stranci prava, 1908–09. i kao glasilo), promicao njihovu pomirbu ili se pak ograničavao na komunalne teme, a književno-kulturna sastavnica prevladavala je 1900–01, zbog čega ga se drži bitnim za okupljanje mlađega naraštaja modernista (M. Marjanović i dr.); pozdravivši odluke Hrvatskoga sabora od 29. X. 1918, ubrzo se svrstao uz Hrvatsku stranku prava, ističući velikosrpsko obilježje nove države i prednosti republikanskoga poretka. Pjesmama, pripovijetkama, esejima, kritikama, prikazima, biografskim prinosima (B. Budisavljević, F. Folnegović, A. Kovačić, F. Marković, I. Perkovac, J. E. Tomić, Starčević), putopisima te crticama i vijestima iz života Karlovca i Zagreba L. se javljao i u periodicima Vienac (1874–75, 1886), Hrvatska lipa (1875), Primorac (1875), Sloboda (1880–83; Hrvatska, 1912), Sriemski Hrvat (1880–83, 1885; nedovršena pripovijest Dva prijatelja, 1881, 43–90), Narodne novine (1910), Jug (Zvono) (1912) i Jutarnji list (1912). Objavio je pripovijetku Sretna li zlata! (Karlovac 1886) te zbirke uglavnom poučnih crtica za djecu Jaglaci i za mladež Lipino cvieće (obje Karlovac s. a.), priredio spomenicu »Zora«. I. hrvatsko pjevačko družtvo (Karlovac 1892), prevodio s ruskoga (I. S. Turgenjev, Dim. Sušak 1881) i francuskoga (Tisuć i jedna noć – arabske priče. Karlovac 1881; samostalno tiskani sveščići izgubljeni), a njegove igrokaze Dolazak Hrvata, Osnutak grada Karlovca, Pokršćenje Hrvata i Lijepa naša domovina izvodile su amaterske družine. Među suvremenicima bio je cijenjen kao vrstan novinski urednik, analitičan i kritičan društveni i politički kroničar te autor memoarskih podlistaka, a pripovijetke su mu vrjednovane dvojako. Potpisivao se inicijalima, pseudonimima Figaro, Janko Mišćin, Kakadu, L. D. Mirogojski, Spiridon de Libertis, Spiridon de (Jadoslav) Libertis i Stari Figaro te šifrom Š-ov. Po njem je 2007. nazvana nagrada za najbolji časopis ogranaka MH.
LIT.: J. Hranilović: Hrvatska lijepa književnost. Svjetlo, 5(1890) 37, str. 2. — R. Strohal: Grad Karlovac opisan i orisan. Karlovac 1906, 261–262. — (Nekrolozi): Narodni glas, 12(1921) 11, str. 1–2; Novosti, 15(1921) 69, str. 2; Obzor, 62(1921) 69, str. 2. — F. Deak (Dr. F. D.): Dušan Lopašić. O dvadesetoj godišnjici smrti. Ibid., 81(1941) 58, str. 2. — M. Marjanović: Hrvatska moderna, 1–2. Zagreb 1951. — A. Barac: Hrvatska novela do Šenoine smrti. Rad JAZU, 1952, 290, str. 56–57. — A. Flaker: Književne poredbe. Zagreb 1968. — I. Ott: Dušan Lopašić, novinar i publicist. Kaj, 12(1979) 4, str. 61–66. — M. Vrbetić i A. Szabo: Karlovac na razmeđu stoljeća 1880–1914. Zagreb 1989. — R. Radovinović i A. Z. Lopašić: Lopašići. Svjetlo, 2000, 3/4, str. 80–84. — J. Turkalj: Pravaški pokret 1878–1887. Zagreb 2009. — M. Hameršak: Pričalice. O povijesti djetinjstva i bajke. Zagreb 2011, 63–64, 148, 201. — M. Artuković: Milan Kerdić – prilog za biografiju. Scrinia Slavonica, 13(2013) str. 88–91, 96. — A. Biočić: Odjek travanjskih nemira 1870. u Zagrebu na Kraljevsku veliku gimnaziju. Časopis za suvremenu povijest, 47(2015) 1, str. 144, 146–150, 162.
Lada Šojat, Martina Kokolari i Filip Hameršak (2021)
