LOPAŠIĆ, Radoslav, neuropsihijatar (Požega, 8. IX. 1896 — Zagreb, 15. X. 1979). Nećak novinara i pisca Dušana te kulturne i humanitarne djelatnice Zlate Lopašić-Kovačević, praunuk pjesnika Imbre. Gimnaziju završio u Gospiću 1914. Medicinu studirao u Innsbrucku, Beču i Pragu, gdje je promoviran 1921. Od 1922. u Zagrebu bio aspirant i sekundarni liječnik u Zemaljskom zavodu za umobolne u Stenjevcu, 1923. specijalizirao neuropsihijatriju u Leipzigu i Berlinu, od 1924. u Beogradu bio prvi asistent Neuropsihijatrijske klinike, 1927–28. usavršivao se u Krakovu, Poznańu, Varšavi, Beču, Grazu i Pragu, od 1930. u Zavodu u Stenjevcu bio primarijus i v. d. voditelja odjela. Habilitiravši se 1931. na zagrebačkom Medicinskom fakultetu tezom Alkoholizam kao etiološki faktor kod neuroloških i psihijatrijskih oboljenja, 1932. postao sveučilišnim docentom i predstojnikom Klinike za živčane i duševne bolesti, a 1934. izvanrednim profesorom neuropsihijatrije (od 1937. predavao i balneoklimatologiju te fizikalnu terapiju). Premješten u polikliničku službu 1941. Redoviti je profesor i predstojnik Neuropsihijatrijske klinike od 1944. do umirovljenja 1966; dekan 1947–48. Njegovim zauzimanjem u 1950-ima osnovani su biokemijski laboratorij, odjel za neuroradiološku dijagnostiku, elektroencefalografski laboratorij, stanica za epilepsiju, laboratorij za neuropatologiju iz kojega je nastao samostalan Klinički zavod za neuropatologiju, odjel za fizikalnu terapiju (poslije Klinika za reumatske bolesti i rehabilitaciju) i psihoterapijski odjel, prvi u FNRJ (danas Klinika za psihološku medicinu). Bavio se osobito epidemijskim encefalitisom, neuroluesom, epilepsijama, cerebralnim bolestima, psihijatrijskom epidemiologijom te socijalnom i sudskom psihijatrijom. Prvi je u nas uveo liječenje teških oblika psihoza dugotrajnim snom te utvrdio da endemični sifilis, kao i sporadični, izaziva neurološke manifestacije. Surađivao u časopisima Liječnički vjesnik (1922–34, 1937–44, 1946–47, 1959), Medicinski pregled (1926–27, 1929–31, 1935), Glasnik Lekarske komore (Beograd 1929–30), Novi život (1931), Alma mater Croatica (1940–41), Zeitschrift für Rheumaforschung (Darmstadt 1940), Redarstvo (1944–45), Neuropsihijatrija (1953–56, 1962–63, 1965, 1968; supokretač), Excerpta medica (Amsterdam 1957) i Medicinski glasnik (1960). Autor je skripata iz psihijatrije (Zagreb 1948, 1950) te suautor i urednik udžbenika Psihijatrija (Beograd—Zagreb 1959, 1961², 1965³). Supokrenuo Međunarodni neuropsihijatrijski simpozij u Puli 1961. Bio je predsjednik Društva jugoslavenskih neurologa i psihijatara 1929–32. i Društva za duševnu higijenu odn. Sekcije za psihohigijenu (psihoterapiju) Zbora liječnika Hrvatske te dopredsjednik Sveslavenskoga liječničkoga saveza 1936–39. i Međunarodnoga neurološkoga društva od 1957. Dobio Nagradu grada Zagreba 1966.
LIT.: Stenjevec 1879–1933. Zagreb 1933, 23. — Radoslav Lopašić. Ljetopis JAZU, 1959, 66, str. 167–172. — (Uz 70. obljetnicu života). Neuropsihijatrija, 15(1967) br. 1/4 (posvećen R. Lopašiću). — (Nekrolozi): F. Hajnšek, Ljetopis JAZU, 1979, 83, str. 401–403. — V. Dugački, Liječnički vjesnik, 102(1980) 1, str. 49. — Radoslav Lopašić. Spomenica preminulim akademicima, 1983, br. 16. — Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb (1985), 309, 410–411, 418, 420–421. — V. Jukić i B. Matijaca: Psihijatrijska bolnica Vrapče 1879–1999. Zagreb 1999, 52. — R. Radovinović i A. Z. Lopašić: Lopašići. Svjetlo, 2000, 3/4, str. 85–86.
Vladimir Dugački (2021)
