LORANTFFY (Loranthfy, Lórántfy, Lorandi Nijemački, Lorandovići), plemićka obitelj (XIV–XVII. st.). Grana Ratolda s utvrdom i glavnim posjedom Serke (Širkovce), zvanim i Kapla, u Županiji Gömör (Gemer). Začetnik im je Lorand (Roland), sin hrvatsko-dalmatinskoga bana 1385. Ivana Benediktova. Brakom s Katarinom, kćeri mačvanskoga bana Jurja Lackovića, koji je umro bez muških nasljednika 1393, Lorand je baštinio Nijemce u Vukovskoj županiji (dio posjeda pripao Ivanu Tamásyju, mužu druge Jurjeve kćeri), Tovarnik, a vjerojatno i posjed Beletinci kraj Morovića. Poginuo je u sukobu s Turcima u Bosni prije siječnja 1417, kad je njegovoj udovici i sinu Jurju kralj Žigmund Luksemburgovac potvrdio imanja u Vukovskoj županiji. Sin Nikola i kćeri Jelena i Ana nisu ga nadživjeli. Juraj je 1435. u Tovarniku imao vlastelinsku kuriju te se sporio sa susjedom Lukom de Pethke. Nakon što je Henrik Tamásy, sin Ivanov, 1443. sklopio nasljedni sporazum s rođacima Héderváryjima i umro bez baštinika, Lovro III. Héderváry bio je 1445. uveden u posjedničke dijelove Nijemaca, Tovarnika, Beletinaca i drugih mjesta, čemu se Juraj neuspjelo protivio. U pol. stoljeća on je u Nijemcima podignuo kaštel, a 1459. ondje se sukobio s podanicima kaštelana Gorjanskih iz Szentlőrinca (Podgrađe), pri čem se spominju mnogi ubijeni i zarobljeni te veći broj otete stoke. U Županiji Gömör 1439. silom je zaposjeo utvrdu Gede (Hodejov) i potom je obnovio. Bio je gemerski župan 1443, a u 1450-ima na tom je području sudjelovao u ratovanju protiv češkoga vojskovođe Jana Jiskre. Posljednji se put spominje 1467, kad se sporazumio s Ivanom Talovcem oko naknade za štete koje su ovomu nanijeli kaštelani Nijemaca. Ženio se dvaput i imao pet sinova i četiri kćeri, među kojima Mihaela, Tobiju, Ivana i Katarinu. Ona je bila udana za Jurja Lučenečkoga Bánffyja, koji je 1478. prosvjedovao protiv prodaje kaštela i vlastelinstva Nijemci bivšemu slavonskomu i hrvatskomu banu Mirku Zapolji; Mihael i Tobija ipak su ih prodali za 16 000 zlatnih florena prije 1485. Obitelj se održala u sjevernougarskim županijama potomcima Ivana i Tobije. Posljednji je muški član bio Mihael (u. 1614), čija je kći Suzana (u. 1660), supruga erdeljskoga kneza Györgya I. Rákóczyja, uvelike pridonijela širenju kalvinizma na sjeveroistoku Ugarske; tematizirana je u književnosti (Mária Szentmihályiné Szabó, Lorántffy Zsuzsanna, 1938).
LIT.: I. Nagy: Magyarország családai, 7. Pest 1860, 169–173. — A. Ipolyi, I. Nagy i D. Véghely: Codex diplomaticus patrius Hungaricus, 7. Budapestini 1880, 465. — D. Csánki: Magyarország történelmi földrajza a Hunyadiak korában, 2. Budapest 1894, 268, 273, 285, 356, 376. — B. Radvánszky i L. Závodszky: A Héderváry-család oklevéltára, 1. Budapest 1909, 168–169, 220–229, 231–233, 235–236, 239–241. — J. Bösendorfer: Crtice iz slavonske povijesti. Osijek 1910, 162, 167, 175, 225. — L. Závodszky: A Héderváry-Lorántffy per. Turul (Budapest), 29(1911) 2, str. 61–64. — B. Iványi: Oklevéltár a Tomaj nemzetségbeli Losonczi Bánffy család történetéhez, 2. Budapest 1928, 197. — P. Engel: Magyarország világi archontológiája 1301–1457, 1. Budapest 1996, str. 316, 409; 2. str. 148. — T. Koppány: A középkori Magyarország kastélyai. Budapest 1999. — E. Mályusz i I. Borsa: Zsigmondkori oklevéltár, VI. Budapest 1999, 72–73. — D. Petković: Vijesti o Tovarniku u srednjovjekovnim (predturskim) izvorima. Zbornik. Znanstveno-stručni skup vlč. Ivan Burik. Tovarnik 2011, 15–19.
Stanko Andrić (2021)
