LORKOVIĆ, Radovan, violinist, pedagog i glazbeni pisac (Zagreb, 13. IX. 1932). Sin kemijskoga inženjera Radoslava i pijanistice Melite, brat fiziologa i publicista Hrvoja, unuk veterinara D. Pozajića i političara Ivana, praunuk ekonomskoga pisca Blaža i veterinara i liječnika R. Krištofa, nećak biologa Zdravka, političara Blaža i Mladena te dirigenta i skladatelja M. Pozajića. U Zagrebu 1951. maturirao u klasičnoj gimnaziji, učio violinu u Renate Senečić i M. Tarbuka u srednjoj školi Muzičke akademije, na kojoj je studirao u V. Humla i diplomirao 1957. u I. Pinkave. Usavršivao se u M. Rostala 1957–58. privatno u Londonu i 1958–64. na Konzervatoriju u Bernu, na kojem mu je 1960–65. bio asistent. Profesor violine na Konzervatoriju u Bielu 1964–68. i na Muzičkoj akademiji u Baselu od 1965. do umirovljenja 1995; sintezom Humlove i Rostalove škole izgradio je vlastitu metodu poučavanja i odgojio naraštaje violinista. Usporedno koncertirao u Hrvatskoj, Švicarskoj, Austriji, Saveznoj Republici Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, najčešće u duu s pijanistima – majkom, suprugom Edith Lorković-Krähenbühl, kćeri Jelom, Margom Frefel, W. Gigerom, S. Burkhardom, Majom Fassbaender, P. Cohenom, U. Sandmeierom, R. Filjkom, D. Lukićem, Pavicom Gvozdić, J. Zlatarom te osobito s F. Došekom, s kojim je izvodio i snimio širok repertoar s djelima hrvatskih skladatelja (B. Kunc, R. Matz, Dora Pejačević). Uz izvedbe gotovo sviju komornih violinskih skladba J. S. Bacha, W. A. Mozarta, R. Schumanna, J. Brahmsa, F. Mendelssohna, G. Fauréa, C. Francka, C. Debussyja, M. Ravela i E. Satija, u njegovu opsežnom repertoaru izdvajaju se i interpretacije djela A. Vivaldija, J. M. Leclaira, G. B. Viottija, G. Tartinija, L. van Beethovena, N. Paganinija, F. Schuberta, L. Spohra, P. I. Čajkovskoga, A. Dvořaka, M. Regera, B. Bartóka te švicarskih skladatelja H. Schaeublea (snimljeno na LP ploču, W. H. von der Mühll Zürich, 1959) i W. Burkharda (snimljeno na LP ploču, Lovor, 1978); u koncertantnom repertoaru istaknuo se prvom izvedbom revidirane inačice Violinskoga koncerta A. Berga (Basel, 1985) i vlastite alternativne inačice Beethovenova Koncerta za violinu (Basel, 1991). Nastupao i u gudačkom kvartetu (sa suprugom, Brigitte Füllemann i M. Altenbachom). Osnovao i vodio komorne ansamble u Bernu (Camerata Bern, 1963) i u Baselu 1970–74. Musica viva, s kojim je izvodio barokni i klasični repertoar, te 1978. Komorni orkestar Radovana Lorkovića, sastavljen od njegovih studenata, s kojim je izvodio Bachova djela. U vlastitoj diskografskoj tvrtki Lovor u Baselu snimio više gramofonskih LP ploča, među njima Violinmusik aus drei Jahrhunderten (1971) i Violinduette. Edith und Radovan Lorković (1976). U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano je desetak snimka njegovih interpretacija. Objavio je knjige Das Violinkonzert von Alban Berg (Winterthur 1991) i Melita Lorković (Zagreb 2012, dva izd., s CD), surađivao u zbornicima Božidar Kunc (Zagreb 2007) i Stanko Horvat (Zagreb 2011) te člancima iz violinističke pedagogije i interpretacije u periodicima Österreichische Musikzeitschrift (Beč 1989, 2003), The Musical Times (London 1989), Intermezzo (Celje 1993), Schweizer musikpädagogische Blätter (Zürich 1993; Schweizer Musikzeitung, Liestal 2003, 2011) i Tonovi (1998, 2000, 2002–04, 2006, 2008–13). Revidirao i priredio notna izdanja djela za violinu M. Pozajića (Sarajevo 1969), Schumanna (Niebüll 2002, Neukirchen kraj Niebülla, 2006²; uključivo Koncert za violončelo u inačicama za violinu i, njegovoj, za violu), Kunca (Zagreb 2007–09, 2012), D. Pejačević (Zagreb 2007–08) i Altenbacha (Basel 2008). Držao predavanja o violinskoj glazbi, interpretaciji i tehnici (Zagreb, Stockholm, Bern, Zürich) te poučavao u zakladi Child’s Play India u Panajiju. Utemeljio je 1993. Glazbenu školu u Hvaru, razradio njezin nastavni plan i opskrbio je glazbalima; mnogobrojna glazbala i pedagošku literaturu darovao glazbenim školama u Trogiru, Zagrebu, Osijeku, Splitu, Starom Gradu, Omišu, Vukovaru, Zaboku, Drnišu, Sarajevu i Tuzli. Dio majčine ostavštine darovao HDA (obiteljski fond Lorković). Pokrenuo redovite koncertne nastupe hrvatskih glazbenika u Švicarskoj u okviru Hrvatskoga kulturnoga kluba u Badenu. Počasni je član Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika. J. Peck posvetio mu je pjesmu (Salmagundi, New York 1994–95, 104–105). O njem i njegovoj obitelji snimljena je dokumentarna TV emisija Zagreb gospodina Lorkovića (serijal Stambeno pitanje, Silvana Menđušić, 2016).
LIT.: (O knj. Das Violinkonzert von Alban Berg): R. Stephan, Neue Zeitschrift für Musik (Mainz), 153(1992) 5, str. 53. — S. Hinton, Notes (Middleton), 49(1993) 4, str. 1459—1462. — A. Pople, Musical Times (London), 134(1993) 1804, str. 337. — (Intervjui): N. Javornik, Vjesnik, 55(1994) 7. V, str. 33. — S. Raca, Vijenac, 2(1994) 21. VII, str. 9. — (O knj. Melita Lorković): I. Folgar, Tonovi, 27(2012) 60, str. 102—103. — M. Jergović, Jutarnji list, 15(2012) 22. IX, Pr., str. 68—71. — K. Mioč, Glas Koncila, 51(2012) 4. XI, str. 23. — B. Pofuk, Večernji list, 53(2012) 22. IX, Pr., str. 44. — https://childsplayindia.wordpress.com/2013/12/11/maestro-radovan-lorkovic-visits-childs-play/ (1. VI. 2017).
Ivona Ajanović-Malinar i Redakcija (2021)
