LOVRIĆ, Lujo, društveni djelatnik i publicist (Sušak, 17. V. 1895 — Rijeka, 26. XI. 1986). Višu trgovačku školu završio u Sušaku 1915. Uhićivan kao pripadnik jugoslavenske nacionalističke omladine. Sa 79. pješačkom pukovnijom upućen na rusko bojište. Prebjegavši u lipnju 1916, stupio u 1. srpsku dobrovoljačku diviziju i u rujnu predvodio juriš kraj Cocargeae (Pietreni); ranjen, izgubio vid. Izvanredno promican i višestruko odlikovan, istican je kao uzor u ratnoj promidžbi Jugoslavenskoga odbora i Kraljevine Srbije te u međuraću (osobito za Šestosiječanjske diktature). Bio 1928–41. predsjednik Saveza (ratnih) dobrovoljaca Kraljevine SHS/Jugoslavije (pridonio povezivanju sa Savezom savezničkih veterana) te Male Antante ratnih dobrovoljaca od 1931. Osposobljen u Londonu 1917–19. za nastavnika za slijepe, radio 1919–24. u Invalidskom zavodu odn. Domu slijepih u Zemunu, gdje je suosnovao Udruženje slijepih intelektualaca i privrednika 1937 (prvi predsjednik); živio u Beogradu i Vršcu 1941–47. Suradnik partizanskoga pokreta, nakon rata nastojao oko obnove odn. uklapanja Saveza ratnih dobrovoljaca u novi poredak, potom, preselivši se u Hrvatsku, oko izobrazbe i socijalne integracije slijepih i slabovidnih osoba. Bio suosnivač njihovih organizacija u Rijeci 1950. te Puli i Splitu 1951, predsjednik GO za Hrvatsku Udruženja slijepih Jugoslavije 1951–52 (od 1954. Savez slijepih Hrvatske) te riječkoga Oblasnoga odbora od 1950. do umirovljenja 1957; spominje se i kao doživotni počasni predsjednik Saveza slijepih Jugoslavije. Objavio sjećanja, pretežno o suočavanju s invalidnosti, Suzna jesen (Zagreb 1922) i Kroz snijegove i magle (Zagreb 1923). Autobiografskim crticama, kratkim pripovijetkama i drugim prilozima, uglavnom sa stajališta integralnoga jugoslavenstva, do 1914. surađivao u Pobratimu, Hrvatskom đaku, Mladom Hrvatu, Riečkom novom listu i Vihoru, poslije među ostalim u izdanjima Jugoslovenska država (Valparaíso 1918), Ratni dnevnik (Solun 1918), Primorske novine (1919), Pučka prosvjeta (1922), Jadranska straža (1924–25), Almanah Jadranska straža (Beograd 1926, 1928–29), Branik (1928), Dobrovoljački glasnik (Beograd 1928, 1933, 1936), Soko Dušana Silnog (Beograd 1928), Narod i država (1929), Opštinske novine (Beograd 1930), Radio Beograd (1930), Riječ (1930), Sokolski glasnik (Ljubljana 1930), Naš mornar (kalendar, 1936), Glasnik rezervnih oficira i ratnika (Beograd 1938) i Veliki vojni i vazduhoplovni almanah (Beograd 1939), a u listu Socijalna misao (1954–55, 1957–61) pisao o školovanju, zapošljavanju i športskim aktivnostima slijepih. Dobio Nagradu »Filip Višnjić« Saveza slijepih Srbije 1984. O njem je snimljena dokumentarna radijska emisija (D. Simić, 1986; CD Lujo Lovrić – oči za Jugoslaviju. Beograd 1996).
LIT.: (Razgovor). Novo doba, 3(1920) 24. III, str. 2. — Kapetan Lujo Lovrić. Pučka prosvjeta, 2(1922) 9, str. 137. — S. Ilijić (Stj. I.): (O knj. Suzna jesen). Vijenac, 1(1923) 16, str. 319. — Z. Kveder-Demetrović: (O knj. Kroz snijegove i magle). Jugoslavenska njiva, 8(1924) I/4, str. 162–163. — Lujo L. Lovrić. Tempo (Beograd), 1(1932) 2, str. 16–17. — Dvadeset godina vaspitanja i zaštite slepih. Zemun (1937), 94–95. — M. Berkeš: (Uz obljetnicu rođenja). Socijalna misao, 2(1955) 4, str. 179–182. — B. Grbin: Portret Luje Lovrića. Zagreb 1985. — (Nekrolozi): R. Hadži-Cenić, NIN (Beograd), 37(1986) 7. XII, str. 21. — M. Rajčić, Socijalna misao, 32(1986) 12, str. 521–522. — D. Suden: Različitost nije prepreka uspješnosti. Rijeka 2009, 55–56. — N. Milićević: Lovrić, Lujo. Srpski biografski rečnik, 5. Novi Sad 2011. — F. Hameršak: Tamna strana Marsa. Zagreb 2013. — J. P. Newman: Yugoslavia in the Shadow of War. Cambridge 2015.
Lada Šojat i Filip Hameršak (2021)
