LOVRIĆ, Marijan, glumac (Zagreb, 6. XI. 1915 — Rijeka, 17. IX. 1993). U Zagrebu završio gimnaziju te studirao na Muzičkoj akademiji. Potom boravio u Pragu, gdje je kratko bio asistent režije u Narodnom kazalištu i surađivao s B. Gavellom. Od 1937. angažiran u HNK u Zagrebu i od 1939. u Osijeku, od 1941. u kazalištu u Sarajevu te od 1942. u HNK u Zagrebu. Od 1944. u Kazalištu je narodnog oslobođenja Hrvatske, nakon II. svjetskoga rata ponovo u HNK u Zagrebu, potom tri sezone u Narodnom kazalištu u Rijeci te 1949–73. u Jugoslavenskom dramskom kazalištu u Beogradu (v. d. ravnatelja 1970); ravnatelj Drame u Narodnom kazalištu »Ivan Zajc«u Rijeci od 1973. te Ateljea 212 u Beogradu 1976–78. Bio je cijenjen zbog odnjegovane dikcije, prirodnosti i uvjerljiva scenskoga nastupa. Kritika ga je 1942–44. zapazila kao Hipolita (J. Racine, Fedra), Felixa (E. Solt, Ništa nije slučajno) i Ferdinanda (F. Schiller, Spletka i ljubav). Isprva je glumio mlade junake i ljubavnike, no s godinama je bio sve zapaženiji u karakternim ulogama s psihološkom karakterizacijom likova, poput onih u klasičnom repertoaru (Fernán Gómez de Guzmán, Lope de Vega, Fuenteovejuna, 1951; Tezej, Fedra, 1952; Dorante, Molière, Građanin plemić, 1953; Vitez od Ripafratte, C. Goldoni, Mirandolina, 1953; Montecchi, W. Shakespeare, Romeo i Julija, 1954; Filip II, Schiller, Don Carlos, 1955; Kralj Edward IV, Shakespeare, Richard III, 1961; Stražar, Eshil, Agamemnon, 1968). Uspjelo je nastupao i u suvremenim dramama (Gaston, J. Anouilh, Putnik bez prtljage, 1952; Direktor drame, L. Pirandello, Šest lica traži autora, 1955; James Tyrone ml., E. O’Neill, Dugo putovanje u noć, 1958; Jakov Kuka, B. Brecht, Opera za tri groša, 1959; Helikon, A. Camus, Kaligula, 1960; Louis, J.-P. Sartre, Prljave ruke, 1966). Na riječkoj je sceni 1946. režirao Tuđe dijete V. V. Škvarkina (s Boženom Begović), 1947. Kućevlasnike G. B. Shawa i Noć u Globokom M. Bora te 1973. Sartreovo djelo Iza zatvorenih vrata (i preveo). Ostvario je više zapaženih filmskih uloga, osobito u ratnim filmovima i trilerima (V. Afrić, Slavica, 1947; B. Marjanović, Zastava, 1949; N. Popović, Major Bauk, 1951; Ž. Mitrović, Ešalon doktora M., 1955, i Poslednji kolosek, 1956; V. Nanović, Pogon B, 1958; N. Tanhofer, H-8, 1958; C. Autant-Lara, Tu ne tueras point, 1961), te uloga u TV serijama i filmovima (J. Konjović, Adam i Eva, 1963; Z. Šotra, Sokratova odbrana i smrt, 1971; I. Hetrich, Kapelski kresovi, 1975–76; E. Galić, Nepokoreni grad, dvije epizode, 1982).
LIT.: N. I. Fedorov: Fedra. Spremnost, 1(1942) 41, str. 12. — Isti: Ništa nije slučajno. Ibid., 2(1943) 49,str. 12. — M. Hanžeković: Ništa nije slučajno. Gospodarstvo, 3(1943) 19. VI, str. 6. — Rufus: Marijan Lovrić. Über seinen Ferdinand. Deutsche Zeitung in Kroatien, 4(1944) 22. VI, str. 4. — P. Volk: Istorija jugoslovenskog filma. Beograd 1986. — Isti: Pozorišni život u Srbiji 1944–1986. Beograd 1990. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–2. Zagreb 1990. — (Nekrolog). Novi list, 47(1993) 18. IX, str. 7. — I. Škrabalo: 101 godina filma u Hrvatskoj 1896–1997. Zagreb 1998. — I. Rosanda Žigo: Redateljske poetike u riječkoj kazališnoj povijesti (od početaka do 1980). Rijeka 2016.
Igor Hofman (2021)
