LOVRIĆ-VLAJKI, Jelica (Lovrić, Jelena), glumica (Đakovo, 15. VII. 1919 — Zagreb, 27. V. 2004). Učila glumu pri Umjetničkom kazalištu u Beogradu 1939–41, a 1943. završila Glumačku školu u Zagrebu. God. 1943–45. angažirana u zagrebačkom HNK, gdje je u režijama K. Mesarića bila Ella (F. Herczeg, Kćeri gđe Đurković), Kitty (B. Thomas, Charleyeva tetka), Marta (H. Ibsen, Stupovi društva) i Nanin (A. Dumas ml., Gospođa s kamelijama). Od 1945. zaposlena u zadarskom Narodnom kazalištu (osim 1953, kad je u zagrebačkom HNK), u kojem je, pridonijevši modernizaciji kazališnoga izričaja u pol. 1950-ih, postala prvakinjom (Armanda, Molière, Učene žene, 1945; Katarina, W. Shakespeare, Ukroćena goropadnica, 1945; Molly, J. Steinbeck i S. Batušić, Mjesec je zašao, 1945; Ljubav, A. N. Ostrovski, Sirotinja nije grijeh, 1950; Tanja, Mira Puc, Oganj i pepeo, 1950; Majka, F. Goodrich i A. Hackett, Dnevnik Ane Frank, 1957; Baba Bara, M. Benetović, Hvarkinja, 1957; Dojilja, Shakespeare, Romeo i Julija, 1959; Sarka, B. Nušić, Ožalošćena porodica, 1961; Jele, I. Vojnović, Ekvinocijo, 1961). Snažne i neposredne energije te modernoga scenskoga senzibiliteta, dominirala je zadarskom scenom te podjednako dobro utjelovila složene psihološke uloge, tragične junakinje i komične karakterne likove, a kao vrlo uspjele izdvajaju se interpretacije Amande Wingfield (T. Williams, Staklena menažerija, 1955. i 1981) i Serafine (Williams, Tetovirana ruža, 1958) te studiozno psihološki i lirski nijansirana kreacija Catherine (H. James i Ruth i A. Goetz, Nasljednica, 1957). Na zadarskoj je pozornici glumila i nakon njezina ukinuća 1963 (do 1987) u sporadično uprizorenim predstavama u suradnji s drugim kazališnim kućama te u njima gotovo redovito igrala glavne uloge (Bernarda Alba, F. García Lorca, Dom Bernarde Albe, 1974). Nastupala i na Dubrovačkim ljetnim igrama, u predstavama K. Spaića (Mare Beneša, Vojnović, Suton, 1965; Baba Perina, M. Držić, Dundo Maroje, 1969). Glumila je u filmovima Službeni položaj F. Hadžića (1964), Goli čovjek O. Gluščevića (1968), Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata B. Ivande (1968), Ne naginji se van B. Žižića (1977), Crvena prašina (1999) i Tu (2003) Z. Ogreste, u TV dramama Rođendan male Mire V. Kljakovića (1972) i Sudite me I. Hetricha (1978) te serijama Naše malo misto D. Marušića (1970), Hetrichovoj Kuda idu divlje svinje (1971), Prosjaci i sinovi A. Vrdoljaka (1972) i Marušićevoj Ča smo na ovon svitu (1973).
LIT.: B. M.: Jadranska prvakinja. Glas Zadra, 9(1958) 356, str. 9. — N. Kolumbić: Uspjela kreacija Jelice Lovrić-Vlajki. Ibid., 355, str. 5. — T. Maštrović: Hrvatsko kazalište u Zadru. Zagreb 1985. — M. Petravić: (Razgovor). Marulić, 23(1990) 4, str. 461–470. — T. Stupin Lukašević: Misionari svjetlosti. Zadar 2003, 313–316. — A. Seferović: Jelica »prima donna assoluta«. Slobodna Dalmacija, 61(2004) 10. I, str. 70. — (Nekrolozi): Hrvatsko glumište, 2004, 21/22, str. 97–98. — P. Opačić, Slobodna Dalmacija, 61(2004) 4. VI, str. 46. — M. Vasilj, Hrvatsko slovo, 10(2004) 478, str. 20.
Martina Kokolari (2021)
