LÖWY, Slavko

LÖWY, Slavko, arhitekt (Koprivnica, 7. VIII. 1904 — Zagreb, 1. IV. 1996). Maturirao u koprivničkoj gimnaziji 1923, potom studirao arhitekturu na Tehničkoj visokoj školi u Beču, koju je zbog antisemitizma 1925. napustio te studij nastavio na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, a 1927. na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu; diplomirao 1930 (M. Dülfer). U Zagrebu radi u arhitektonskom birou I. Fischera od 1930, u S. Kliske od 1931. Te godine primljen je u Udruženje jugoslavenskih inženjera i arhitekata (Sekcija Zagreb) te 1932. dobiva dopusnicu za javno djelovanje. God. 1932–42. vodi samostalni atelijer »Löwy«, suradnici kojega su bili I. Bartolić, B. Bon, Lj. Gaj i K. Ostrogović. Od 1945. radi u tehničkom uredu Narodnoga magazina (Nama) na rekonstrukciji robnih kuća u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, od 1946. u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu (od 1947. Arhitektonski projektni zavod Hrvatske, APZ), od 1950. voditelj je projektnoga biroa »Proektant« u Skoplju, a od 1954. do umirovljenja 1966. Arhitektonskoga biroa »Löwy« u Zagrebu. Prve projekte izradio je za Koprivnicu: parcijalnu regulatornu osnovu za područje između željezničkoga kolodvora i gradskoga središta (1929, neizvedeno), preoblikovanje sinagoge, ogradni zid i regulaciju židovskoga groblja te ondje spomenik Židovima palim u I. svjetskom ratu i grobnicu Löwy (sve 1930). U Fischera radio na interijeru Gradske kavane u Zagrebu, a u Kliske na izvedbi gimnazijske zgrade u Sisku (1931) te s Ostrogovićem na natječajnim radovima za Banovinsku bolnicu u Sušaku (1931, I. nagrada, do 1934. izvedba) i za upravnu zgradu Gradskih poduzeća u Gundulićevoj ul. u Zagrebu (1932, II. nagrada). S projektom robne kuće sudjelovao je na Izložbi Društva arhitekata u Umjetničkom paviljonu 1932. Te godine pobjeđuje na užem natječaju te samostalno realizira na Zakladnom zemljištu u središtu Zagreba prve stambeno-poslovne sedmerokatnice armiranobetonske konstrukcije (Petrićeva ul., kbr. 7, i Bogovićeva ul., kbr. 4, 1932–34), kakve će se poslije varirati na ostalim parcelama bloka. S H. Ehrlichom izradio je projekt za pješačke prolaze s prodavaonicama kroza Zakladni blok (realizirano tek 1970), a svoju je zgradu u Bogovićevoj oblikovao po sredini južne strane kao središnji ulaz u blok. Istodobno pobjeđuje na užem natječaju i realizira prvi zagrebački neboder (Masarykova ul., kbr. 22, 1933–34), koji nastaje kao naknada vlasniku za zemljište namijenjeno proširenju toga dijela ulice. Projektirao ga je dijelom u visini susjedne zgrade u Gundulićevoj ul., dijelom kao deveterokatni toranj, koji je originalno oplemenio svjetlosnim efektom (na posljednjem katu od tada živi i radi). God. 1936–37. gradi stambenu kuću Lebinec (Ribnjak, kbr. 20), na strmom terenu podno Novakove ul., na kojem organizira izravan pristup zelenoj terasi u dvorištu sa svakoga kata. Realizirao je i više stambeno-poslovnih zgrada u Zagrebu: u Boškovićevoj ul., kbr. 7b (1936–37), Jadranskoga osiguravajućega društva u Draškovićevoj ul., kbr. 13 (1936–37), koju je pažljivo nadovezao na ritam perforacija i fakturu pročelja susjedne Ehrlichove zgrade, te u Savskoj cesti, kbr. 8 (1937). Podignuo je ugrađene najamne stambene zgrade, u kojima je, prihvativši predložene tlocrtne tipove Gradskoga građevnoga ureda, prostor organizirao na osobito kreativan, elastičan i ekonomičan način, zadovoljivši higijenske uvjete i izravno osvjetljenje sviju prostorija (Zvonimirova ul., kbr. 23, 1932–33; Bulićeva ul., kbr. 4, 1936–37; Tuškanova ul., kbr. 15, 1936–37; Solovjevljeva ul., kbr. 22, 1938; Mandrovićeva ul., kbr. 12, 1938–39). Ističu se i najamne vile u Novakovoj ul., kbr. 19 (1936–37), Vinkovićevoj ul., kbr. 8 (1937), i Grškovićevoj ul., kbr. 7 (1939). Izveo također vilu Hirschler na Cmroku (1932–33) s popularnom kavanom (»Šumski dvor«). Prema njegovu je projektu iz 1937. sagrađen hotel »Malin« u Malinskoj. Sudjelovao u mnogobrojnim natječajima za javne zgrade, za koje je najčešće nagrađivan: za Gradsku štedionicu (1931, s V. Antolićem, otkup), regulaciju Novoga trga kralja Petra I (1934, s Ostrogovićem, II. nagrada, IV. plasman), željeznički kolodvor (1936, III. nagrada, II. plasman) i Okružni ured za osiguranje radnika (1937, otkup) u Sarajevu, Hrvatski kulturni dom (1935, II. nagrada) u Sušaku, bazen u športskom parku Marathon na Savi (1935, I. nagrada), Zagrebački zbor (1935, III. nagrada), Dom društva »Napredak« u Derenčinovoj ul. (1937, II. nagrada) i hotel s plivalištem u Preradovićevoj ul. (1941–42) u Zagrebu, Državnu hipotekarnu banku (1938, otkup) u Novom Sadu, palaču Hipotekarne banke »Albanija« (1938, otkup), zgrade Predsjedništva vlade (1938, otkup) i Ministarstva građevina (1938, otkup) te Operu (međunarodni natječaj 1939, s M. Kovačevićem, otkup) u Beogradu, palaču suda u Splitu (1939, IV. c nagrada) te Banovinsku bolnicu u Jesenicama (1939, III. nagrada). Nakon II. svjetskoga rata kao projektant u APZ sudjeluje u natječaju za uređenje Trga Republike u Zagrebu (1946, II. nagrada) i za zgradu Centralne narodne banke u Novom Beogradu (1948, III. nagrada), projektira tipove zadružnih domova (1948), a prema njegovim se projektima podižu 1949–52. stambene zgrade tvornice »Rade Končar« u zagrebačkim Gajnicama (s Bartolićem i S. Gombošem), stambene zgrade u Galjufovoj ul., kbr. 4–12, te majstorske radionice A. Augustinčića u Jabukovcu (kbr. 10) i V. Radauša u Zmajevcu (kbr. 8). U Skoplju izvodi zgradu Veterinarskoga fakulteta (1950), Gradsko (»rajonsko«) kupalište (1950–51), studentsko naselje uz Filozofski fakultet (1951), Dom invalida i Gradski hotel s urbanističkim rješenjem šetališta uz Vardar (1953–64) te projektira zgradu Komiteta (1949–50), u Bitolju Oblasni odbor i stambeno naselje Crni lug (1950–51) i u Ohridu Vladino odmaralište (1951). Sudjeluje u natječajima za administrativnu zgradu garnizonske uprave (1951, I. nagrada i izvedba), robnu kuću (1957, II. nagrada, I. plasman) i zgradu Više pedagoške škole (1958, II. nagrada) u Skoplju te knjižnicu u Prilepu (1953, I. nagrada). Nakon povratka u Zagreb izvodi u Rijeci stambeno-upravnu zgradu Elektroprivrede u Ul. V. Cara Emina, kbr. 2 (1953–55), u Zagrebu Starački dom Lavoslava Švarca u Bukovačkoj cesti, kbr. 55 (1955–56), i Visoku privrednu školu s internatom na Trgu J. F. Kennedyja, kbr. 7 (1957–63, danas Ekonomski institut). Specijalizira se za gradnju studentskih domova i naselja te traži lokacije i daje urbanistička i etapna arhitektonska rješenja za studentske domove Cvjetno naselje (Odranska ul., kbr. 8, 1955), s karakterističnim zajedničkim spojnim traktovima, »Šarengradska« (danas »Ante Starčević«, Zagrebačka avenija, kbr. 2, 1961), s ritmično izmaknutim paviljonima povezanima u cjelinu, »Sava« (danas »Stjepan Radić«, Jarunska cesta, kbr. 2, 1962) u Zagrebu, studentski dom u Osijeku (Ul. I. G. Kovačića, kbr. 4, 1962) i stambeni neboder za postojeće studentsko naselje na Podmurvicama u Rijeci (Čandekova ul., kbr. 4, 1963, s E. Seršićem). Podignuo je u Zagrebu drvenu obiteljsku kuću Steiner u Grškovićevoj ul., kbr. 25 (1955), restauraciju »Trnjanka« u Trnjanskoj cesti, kbr. 31 (1959), te prvu etapu zgrade općine Remetinec (1960), u Rijeci Centralnu trafostanicu u Grohovčevoj ul., kbr. 2 (1960), kraj Koprivnice Izletište šumskoga gospodarstva (1970), u Koprivnici kuću Švarc na Krešimirovu trgu, kbr. 5 (1973). Preoblikovao i dogradio hotel »Lavica« u Samoboru (1960). Projektirao stambene kuće željezničke kolonije u Kninu (1970). Sudjelovao u natječajima za upravnu zgradu tvornice »Rade Končar« u Zagrebu (1953, otkup), bolnicu u Vinkovcima (1954), zgrade osnovne škole u Podsusedu (1954, III. nagrada), općine u Virovitici (1954, otkup), uredsku zgradu tvornice »Iskra« u Kranju (1955, II. nagrada), Jugoslavenski paviljon u Cité Universitaire u Parizu (1957, otkup), Dom Matice iseljenika Hrvatske s koncertnom dvoranom u Zagrebu (1958, VI. nagrada), zgradu sindikata u Nišu (1959, otkup), Okružni ured u Sarajevu (1959), Hipotekarnu banku u Novom Sadu (1959) te 1970-ih za hotel u Kruševcu i Muzej NOB-a u Beogradu. Natječajni projekt za Saveznu građevinsku komoru u Beogradu (1958) najsloženija je njegova izvedena javna građevina. Tekstove objavljivao u Koprivničkim novinama (1926), Koprivničkom Hrvatu (1929–30), Podravskim novinama (1930), kojih je supokretač, Arhitekturi (Ljubljana 1933), Građevinskom vjesniku (1934), Arhitekturi (1951–53) i Čovjeku i prostoru (1956, 1958, 1965). Rješavajući specifične tehnološko-znanstvene, društveno-gospodarske, humanističke i estetske arhitektonske zadatke, nije težio vanjskim efektima već elegantnoj jednostavnosti svojih zgrada. Löwy pripada naraštaju koji je stvorio pojam funkcionalne, suvremene, moderne i progresivne arhitekture ostvarivši u Hrvatskoj, posebno u Zagrebu, mnogobrojna djela antologijske vrijednosti. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« 1970. i »Vladimir Nazor« 1976. Priređene su mu izložbe 2004. u zagrebačkoj Galeriji »Milan i Ivo Steiner« (retrospektiva) te 2016. u Muzeju grada Koprivnice, kojemu je u toj prigodi donirana građa iz obiteljske ostavštine.