LUČIĆ, Franjo

LUČIĆ, Franjo (Lucić), skladatelj, orguljaš, glazbeni pedagog i teoretičar (Kuče kraj Velike Gorice, 31. III. 1889 — Zagreb, 16. III. 1972). U Zagrebu polazio 1904–06. učiteljsku školu (glazba u J. Slogara i V. Novaka) i 1906–09. školu HGZ (kompozicija u F. Dugana st., orgulje u Ć. Juneka). Bio je nastavnik glazbe u učiteljskoj školi 1909–11. i povijesti glazbe u školi HGZ od 1911. do 1914, kad je mobiliziran, te učitelj u Kotarima kraj Samobora 1917–18. Kao turopoljski župan 1918–27. zaslužan je za tamošnji kulturni i gospodarski napredak (gradnja cesta i škola, otvaranje knjižnica i čitaonica). Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu predavao polifonu kompoziciju i orgulje od 1921. do umirovljenja 1961 (od 1940. izvanredni, od 1941. redoviti profesor); pročelnik Odjela za kompoziciju i glazbenu teoriju 1940–41. i 1950–52. te rektor Akademije 1944–45. i 1952–61. Usporedno, s E. Krauthom 1932. osnovao je i do 1941. vodio privatnu glazbenu školu Polyhymnia. Od 1913. priređivao solističke orguljske koncerte u Zagrebu i većim hrvatskim gradovima te bio hvaljen kao maštovit improvizator; do 1940. neko vrijeme orguljaš u crkvi sv. Katarine, pri kojoj je osnovao zbor, katedrali i sinagogi u Zagrebu. Skladateljski mu opus obuhvaća oko 140 svjetovnih i crkvenih djela. Među orkestralnima ističu se Simfonija u f-molu (1917), prva moderna hrvatska simfonija uz onu Dore Pejačević, i Elegija u f-molu (1935; inačica skladbe za orgulje 1934). Uz pojedinačna djela vokalno-instrumentalne i komorne glazbe (kantata Noć na Uni, 1917; Gudački kvartet u d-molu, 1926) te omanji opus glasovirskih skladba, kao orguljaš i poznavatelj baroknih djela obogatio je orguljsku glazbu tehnički zahtjevnim solističkim skladbama (neke i u inačicama za orkestar) koje se odlikuju polifonom razradbom (Sonata u c-molu, 1909; Fantazija i fuga u c-molu, 1932; Koralni preludij u f-molu, 1943), a njegov Koncert za orgulje i orkestar u c-molu (1913) prvo je djelo te vrste u hrvatskoj glazbenoj literaturi. Desetak solo-popijevka lirske su minijature profinjena ugođaja, među njima Snešica, Tkeš si fletno, Vre tičeki spiju i Spi jalšina na stihove D. Domjanića (i u inačicama uz orkestar); osam ih je u Zagrebu objavljeno u autorskim zbirkama Pjesme za sopran (tenor) i klavir (1955) i Solopjesme za sopran (tenor) uz pratnju klavira (s. a.), posvećenima Maši Majer, neke u izdanjima Hrvatska pjesmarica (1942), Album popjevaka hrvatskih suvremenih skladatelja (1943), Hrvatska popijevka od B. Berse do Z. Grgoševića (1985) i Ljuven sanak (2004), tiskanima u Zagrebu, te Jugoslavenska solo-pesma, 1 (Beograd s. a.). Lučićevo zanimanje za narodnu glazbu vidljivo je posebice u njegovim svjetovnim zborovima; uz one nadahnute osobinama narodnoga melosa, većinu čine obradbe ili harmonizacije narodnih popijevka, osobito iz Turopolja, Međimurja i Istre. U Zagrebu je objavio zbirke Narodni zborovi, mješoviti, 1–2 (1922), Narodne pjesme za muški zbor (1933), Narodne turopoljske pjesme za mješoviti zbor (1933) i Vijenac narodnih zborova, 1–2 (1951). Mješoviti zborovi Lepa Roza, Raca plava po Dravi, Dober danek tomu domu, Lepi Juro i Japo, mamo hote gledet objavljeni su mu pojedinačno (ciklus Fünf jugoslawische Chöre, Schott Music, Mainz 1961), a neke zborne skladbe u izdanjima Jaglaci (1942), Hrvatska pjeva i svira (1943), Zbirka zborova, 3–4 (1947–1948), Zborske pjesme, 2 (1951), Zbirka muških zborova i Zbirka ženskih zborova (1952), tiskanima u Zagrebu, te Osnove dirigiranja, 3 (Osijek 2001). Skladao i Turopoljsku himnu za zbor na vlastiti tekst (1919). Pristajući uz ideje cecilijanskoga pokreta, znatan dio stvaralaštva posvetio je crkvenoj glazbi (prva mu je skladba Tantum ergo u D-duru za mješoviti zbor, 1904). Skladao je četiri mise, među kojima je Missa (Eucharistica) jubilaris u Es-duru za četveroglasni mješoviti zbor i orgulje (1940; tiskano Zagreb 1943, snimljeno na CD, Best Music, 2004; inačica uz puhački orkestar snimljena na CD Hrvatske mise, Orfej i HRT, 1996), petnaestak djela na liturgijske tekstove za različite vokalno-instrumentalne sastave te četrdesetak za muške i mješovite zborove, uglavnom nadahnutih elementima narodne glazbe (O Isuse izranjeni, O silni, jaki Bože). Tridesetak crkvenih skladba tiskano je u glazbenim prilozima Sv. Cecilije (1910‒11, 1914‒15, 1918‒19, 1921, 1925, 1927, 1933, 1942‒43, 1970, 1973, 1990, 1997), neke su uvrštene u zagrebačka izdanja Crkvena pjesmarica (1909), Hrvatska crkvena pjesmarica (1917), Hrvat. (Hrvatska) crkv. (crkvena) pjesmarica Dječačkog sjemeništa (1934, 1938²), Hrvatski crkveni kantual (1934), Duhovna glasba (1943), Pjesmarica Božjega naroda (1981), Pjevajte Gospodu pjesmu novu (1983), 25 korizmenih popjevaka za muške zborove i klape (1995), Uskrsnu Isus doista (1995), Hrvatske uskrsnice (1998) i Hrvatske crkvene popijevke (2009) te u zbirke Pjevajmo, braćo kršćani (Makarska 1967), Slavimo Boga (Frankfurt na Majni—Zagreb 1993) i Najljepše Gospi (Zagreb—Zadar 1997). Obradbe nabožnih napjeva objavio je u autorskim zbirkama Laudate pueri Dominum. Božićne popijevke za dječji zbor uz pratnju glasovira (Zagreb 1911) i Novi album hrvatskih narodnih božićnih popjevaka za glasovir i pjevanje, 1–2 (Zagreb 1933). Priredio Crkvenu pjesmaricu za srednje i učiteljske škole (Zagreb 1942), u koju je uvrstio i vlastite harmonizacije pučkih popijevka. Lučić pripada hrvatskim skladateljima prijelaznoga razdoblja iz kasnoga romantizma u modernu, od kojih se razlikuje po snažnijem osloncu na tradiciju. Skladbe, posebice instrumentalne, temelji na klasičnim oblicima i novoromantičkim harmonijama, obogaćujući ih polifonom razradbom tematike. Orkestracija mu je zgusnuta, koloristički efektna, nadahnuta zvučnom raznolikošću orguljskih registara, majstorske instrumentacije. Pojedine su mu skladbe snimljene na LP ploče Antologija hrvatske glazbe, 5 (Jugoton, 1973), Anđelko Klobučar. Orgulje (Jugoton, 1975; CD, Croatia Records, 2016) i Hrvatska popijevka (Jugoton, 1976) te na CD Zvona i orgulje Zagrebačke prvostolnice »Marijina uznesenja« (Croatia Records, 1994), Blagovijest (Splitska provincija sestara milosrdnica, 2002), Dobro došli u Turopolje (Zajednica kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Gorice, 2002), Od opere do filma (Orfej, 2003), Hrvatska orguljska glazba, 1 (Cantus, 2009) i Quattro obbligato. Gaudium mysticum (Croatia Records, 2015). U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano je oko 50 snimka njegovih skladba. Na Muzičkoj je akademiji reorganizirao nastavu glazbene teorije; objavljivao udžbenike i priručnike (Elementarna teorija glazbe i pjevanja, 1922; Harmonija, 1924; Zborno pjevanje, 1933; Kontrapunkt, 1951), među kojima je Polifona kompozicija (1954) prvo teorijsko-pedagoško djelo te vrste u nas. Surađivao u periodicima Hrvatsko pravo (1910), Sv. Cecilija (1918, 1921, 1925, 1931) i Grlica (1933–34), u Muzičkoj enciklopediji LZ (oba izd.), te uredio Muzički kalendar (1934). Njegovu glazbenu ostavštinu obitelj je darovala knjižnici HGZ 2007. Od 1919. član utemeljitelj, od 1928. redoviti te od 1944. počasni član Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« (Zmaj Turopoljski). Portret u ulju izradio mu je J. Bužan (1921; HPM, stalni postav Muzeja Turopolja u Velikoj Gorici), medalju V. Radauš (1969), poprsje u bronci M. Mikulin (2009, park ispred Muzeja Turopolja). U Velikoj Gorici priređena je izložba o njem 1989 (Muzej Turopolja); po njem su nazvani tamošnja Osnovna glazbena škola (1989, Umjetnička škola od 2002) i Gradski zbor (1997). Grad Velika Gorica od 2006. dodjeljuje godišnju nagradu s njegovim likom.