LUČIĆ, Ivan

LUČIĆ, Ivan (Lucić, Lucius, Lucio; Joannes, Giovanni), povjesničar (Trogir, prije IX. 1604 — Rim, 11. I. 1679). Sin skupljača književne baštine i pjesnika Petra i Klare rođ. Divnić. Školovao se u rodnom gradu i u Rimu do 1619, potom u Padovi završio studij obaju prava s doktoratom 1628. Živio u Trogiru do 1633. i u Rimu do 1635, potom u Trogiru upravljao obiteljskim imetkom, skrbio se o maloljetnim nećacima i kao plemić sudjelovao u gradskoj upravi (sudac, upravitelj skladišta žita, operarij katedrale, izaslanik u Veneciju 1643. i 1646, povjerenik za gradske bedeme 1648). Još za studija počeo je proučavati povijest Dalmacije te prikupljati i prepisivati povijesna djela i izvore iz arhiva dalmatinskih gradova, samostana, javnih i privatnih knjižnica. Za boravka generalnoga dalmatinskoga providura G. Foscarinija u Trogiru 1651. ponuđeno mu je da napiše povijesno djelo kojim bi se dokazalo da se Venecija, ako izgubi Kretu, može služiti kraljevskim naslovom Dalmacije. No, umjesto prigodnoga djela, on je potajice pripremao rad u kojem će na temelju dokumenata istaknuti poseban, autonoman položaj Dalmacije u Mletačkoj Republici. Svjestan opsežnosti rada na izvorima, organizirao je mrežu suradnika (V. Ponte, Š. Ljubavac, D. i F. Divnić, M. Statilić, P. Cindro, N. Cipiko i dr.), koji su prema njegovim uputama skupljali i prepisivali povijesno gradivo. Nezadovoljan političkim prilikama u domovini, nedostatkom znanstvenih djela i stručnih sugovornika te općim kulturnim ozračjem, 1654. napustio je Trogir i preselio se u Rim kako bi se uspjelije mogao posvetiti svojemu radu i potomstvu ostaviti »svjedočanstvo svoje ljubavi prema domovini«. Ondje je uspostavio kontakte s vodećim eruditima, osobito sa S. Gradićem, koji mu je kao prefekt Vatikanske knjižnice pomagao u radu te ga uveo u krug Kraljevske književno-znanstvene akademije švedske kraljice Kristine i časopisa Giornale de’ letterati (F. Ughelli, G. Ciampini, G. A. Borelli, L. Holste i dr.). Organizirao je prepisivanje rukopisa, prikupio bogatu zbirku knjiga i zemljovida te pomagala za prirodoznanstveno istraživanje (dalekozor, mikroskop, toplomjer). Koncepte svojih radova slao je na prosudbu prijateljima u Italiji i domovini te ih obavješćivao o znanstvenim, kulturnim i političkim novostima, o čem svjedoči njegova korespondencija, tipičan primjer znanstvene epistolografije XVII. st. Nakon opsežnih priprema, u Rimu je 1657. objavio svoje prvo djelo, kritičko izdanje legende o životu Ivana Trogirskoga Vita B. Ioannis confessoris episcopi Traguriensis s komentarom Notae historicae, u kojem je nastojao utvrditi točnu kronologiju događaja i dokazati povijesnu utemeljenost legende, čime se priključio suvremenim mu hagiografskim nastojanjima bolandista (Acta sanctorum). Svoje je pak glavno djelo, De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, o hrvatskoj povijesti od rimskoga doba do kraja XV. st., nakon višegodišnjih priprema i početnih poteškoća oko pronalaženja izdavača, objavio u Amsterdamu 1666. Motive je (ljubav prema domovini i želja za otkrivanjem istine) i osnovne pristupne postavke iznio u predgovoru i uvodu djela (Lectori Dalmatae veritatem amanti i Operis introductio), u kojima ističe prednost koju daje ispravama, težeći postizanju objektivnosti slične egzaktnim znanostima, što je jedan od »prvih metodoloških komentara naše moderne historiografije« (M. Kurelac, 1994). U djelu je kritički objavio mnogobrojne listine, što je prvi hrvatski diplomatarij, te u prilogu donio komentiranu zbirku narativnih izvora (Rerum Dalmaticarum scriptores), od kojih su neki objavljeni prvi put (Ljetopis popa Dukljanina, Historia Salonitana Tome Arhiđakona, Tabula a Cutheis). Kako zbog pogrješaka, izostavljenih rodoslovlja hrvatskih vladarskih i plemićkih obitelji te zemljovidâ nije bio zadovoljan, tiskao je dopunjena izdanja (1667, 1668), od kojih je najpotpunije posljednje, s kazalom i Lučićevim ispravcima (prijevod ulomaka: Hrvatski latinisti, 2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1970, 50–65). Najpotpuniji i najpoznatiji zemljovid, Illyricum hodiernum, prikazuje Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju i Bosnu, odn. Ilirik u granicama koje je 1653. odredila Sveta rimska rota radi okončanja spora o pravu na korištenje svetojeronimskih ustanova, ujedno i razgraničenje između kršćanskih i zemalja pod turskom vlašću. Zemljovid je priredio i za objavu u izdanju Atlas maior sive Geographia Blaviana svojega izdavača J. Blaeua (Amsterdam 1668), ukrasivši ga grbovima povijesnih zemalja i posvetivši Petru IV. Zrinskomu (koji je te zemlje želio sjediniti pod svojom banskom vlašću), što mu je dalo i aktualnu političku dimenziju. Unatoč zamjetnu utjecaju suvremenih prilika na Lučićeva tumačenja i zaključke, De Regno je obiljem materijala i kritičkim postupcima prekretnica u hrvatskoj historiografiji. Sama njegova koncepcija – prezentiranje prikupljenoga gradiva i funkcionalna interpretacija – čini ga i zbirkom izvora i povijesnim prikazom. U skladu s načelima historijske erudicije, Lučić je svoje djelo držao privremenim postignućem, o čem svjedoči i prvotna zamisao da ga naslovi »indagationes« (istraživanja). Kao rezultat njegova trajnoga dopunjivanja, 1673. nastalo je novo djelo Inscriptiones Dalmaticae, zbirka rimskih natpisa u Dalmaciji, koju je zamislio kao dopunu, ali ju je zbog nepravilnosti pri tiskanju objavio zasebno, a kao prilog i neke komentare ondje objavljenih djela te ispravke: Notae ad Memoriale Pauli de Paulo; Notae ad Palladium Fuscum (latinski tekst i hrv. prijevod u: P. Fusko, Opis obale Ilirika. Zagreb 1990); Addenda, vel corrigenda in opere De Regno Dalmatiae et Croatiae; Variae lectiones Chronici Ungarici manuscripti cum editis. Zbirkom je pobudio poprilično zanimanje, pa su J. Spon i G. Wheler poduzeli putovanje u Dalmaciju kako bi popisali spomenike i natpise, o čem su i izvijestili (1679); i T. Mommsen pohvalio je Lučićeva postignuća u objavi epigrafske građe (Corpus inscriptionum Latinarum. Berlin 1873). Gotovo istodobno s glavnim djelom radio je i na povijesti rodnoga grada, koju je 1673. u Veneciji objavio pod naslovom Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù, a 1674. s naslovom Historia di Dalmatia, et in particolare delle Città di Traù, Spalatro, e Sebenico. U toj bogato dokumentiranoj knjizi opisao je povijest Trogira i drugih srednjodalmatinskih gradova od antike do poč. XV. st., posvetivši osobitu pozornost pravnoj povijesti, razvoju trogirske autonomije, nastanku i sastavu Velikoga i Maloga vijeća te običajima, jeziku i kulturi. Kao posljednji dio svojevrsne trilogije o trogirskoj povijesti, 1673. priredio je i kritičko izdanje trogirskoga statuta iz 1322. i kasnijega zakonodavstva, Statuta et reformationes civitatis Tragurii, koje je po njegovoj posljednjoj želji trebalo poslužiti trogirskim sudcima (zbog zabrane mletačkih vlasti djelo objavio tek J. Cipiko 1708). Sudjelovao je i u izradbi drugih leksikografskih i povijesnih izdanja: objavio je povijesno-zemljopisni prilog Notae ad Thesaurum geographicum Abrahami Ortelii za Lexicon geographicum M. A. Baudranda (Pariz 1670), surađivao s Ughellijem na njegovoj zbirci Italia sacra (1644–62), a rođaku F. Divniću pomagao oko djela Historia della guerra seguita in Dalmatia tra Venetiani e Turchi dall’anno 1645 sino alla pace e separatione de’ confini i nakon njegove ga smrti priredio za tisak. Nakon očeve pak smrti u njegove je rukopisne zbornike Vartal i Varia Dalmatica nastavio zapisivati hrvatske i latinske tekstove. Također je sudjelovao u obrani autentičnosti nepoznata fragmenta Petronijeva Satirikona (prikaz Trimalhionove gozbe) koji je Statilić pronašao u knjižnici obitelji Cipiko u Trogiru te ga je s Gradićem priredio i s predgovorom (Typographus lectori) objavio u Padovi 1664. Tumačeći mu značenje paleografske i diplomatičke analize, vodio je opsežnu korespondenciju s tajnikom i historiografom Zrinskih M. Forstalom, koji je nastojao potvrditi njihovo podrijetlo od rimskoga patricijskoga roda; također je, skupljajući isprave i privilegije, sudjelovao u postizanju potvrde njihova mletačkoga plemstva. Djelovao je u Zboru sv. Jeronima u Rimu, isprva kao član Upravnoga odbora, a kao predsjednik od 1663. Prema vlastitoj želji, pokopan je u tamošnjoj crkvi sv. Jeronima. Čvrsto povezan s domovinom, o prošlosti koje želio je što potpunije informirati europsku znanstvenu, kulturnu i političku javnost, Lučić se kritičkim pristupom, znanstvenom akribijom i neumornim radom izdignuo iz lokalnih ograničenja i uključio u znanstvene tijekove europske rane erudicije. Na njegov pristup povijesnomu istraživanju uvelike je utjecao studij prava te zanimanje za matematiku, astronomiju, fiziku i geografiju. »Otac hrvatske historiografije«, autor prve kritičke povjesnice sa zbirkama isprava i djelima srednjovjekovnih pisaca te prvim povijesnim atlasom, prve kritičke hagiografije i prve tiskane zbirke natpisa, imao je izniman utjecaj na domaću historiografiju, a svrstava ga se i u same početke europske kritičke historiografije. Ostavština mu se čuva u Kaptolskom arhivu u Splitu, Arhivu HAZU, Znanstvenoj knjižnici i DA u Zadru, NSK u Zagrebu i Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, knjižnici Garanjin Fanfonja u Muzeju grada Trogira, u Vatikanskoj knjižnici, Knjižnici Casanatense i Arhivu Zbora sv. Jeronima u Rimu te u arhivima i knjižnicama u Veneciji, Parizu i Londonu. Uz 300. obljetnicu izdanja djela De Regno 1966. priređena je izložba u Muzeju grada Trogira i održan znanstveni skup u Zagrebu u organizaciji JAZU, a uz 400. obljetnicu Lučićeva rođenja 2004. Hrvatska pošta izdala je marku s njegovim likom. Po njem je 1999. nazvano Društvo studenata povijesti Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu (izdaje časopis Lucius od 2002), a 2014. nagrada za životno djelo Hrvatskoga nacionalnoga odbora za povijesne znanosti i Društva za hrvatsku povjesnicu.