LUČIĆ (Lucić), plemićka obitelj u Trogiru (XII–XVII. st.). Prezime im se javlja u oblicima de Luca, Lucae, Luxae, Luci, Lucis, Lucius, Lutius, Lucich, Lucio i Lutio. U prvoj pol. XIII. st. pripadali su najbogatijemu i najutjecajnijemu sloju komunalnoga stanovništva. U najstarijem popisu članova trogirskoga Velikoga vijeća 1284. zabilježeni su kao jedna od sedam plemićkih obitelji i zastupljeni s četirima članovima (1339. s osam članova). Navodi o rimskom podrijetlu i trogirskom biskupu u XII. st. Desi (Maccarelli) kao njihovu prvom članu (C. G. F. Heyer von Rosenfeld) dvojbeni su. Prvi je u vrelima posvjedočeni član obitelji Luka (u. prije 1234), možda Maurencijev sin, koji je prilikom obnove gradskih zidina oko 1200. unutar njih izgradio privatnu kulu (kula Lucić). Njegovi sinovi Mate (u. prije 1234), Desa (Deša; u. nakon 1239) i Petar (u. prije 1264) isticali su se bogatstvom i ugledom u trogirskoj komuni. Mate i Desa sudjelovali su 1220-ih u obrani grada od splitskoga kneza Domalda; preuzevši bratovu kaznu, Mate je neko vrijeme bio u Domaldovu zatočeništvu. Desa je zastupao Splićane i Trogirane pri sklapanju saveza protiv Domalda s gospodarom Klisa 1227, s biskupom Treguanom bio je gradski izaslanik u Anconi 1236, a u odsutnosti trogirskoga kneza Stjepka Bribirskoga obnašao je dužnost komunalnoga rektora 1239. Te se godine Petar prvi put spominje kao gradski sudac, a 1243. kao jedan od trojice sudaca u pregovorima sa Splićanima oko granica dviju komuna i posjeda sela Ostroga (na dužnosti bio vjerojatno do 1248). Petrov ogranak stekao je nekretnine blizu obiteljske kuće uz južna gradska vrata i samostan sv. Nikole. Od Petrove djece u izvorima se češće spominju Luka (u. 1272), Valentin (u. oko 1276) i Dobrača (zabilježena 1274–93), udana za splitskoga plemića Stojšu Grubišina. Luka je 1272. sastavio oporuku kojom dariva crkvene ustanove u Trogiru, posebice samostan sv. Ivana, te u Splitu, Zadru i na Šolti. Njegova se kći Margareta (u. prije 1335) udala 1300. za krčkoga kneza Leonarda Frankapana. Valentin je od 1256. više puta biran za sudca, a 1268. za konzula. Nakon sukoba između splitskoga nadbiskupa Ivana i šibenskoga svećenstva, Šibenčani su ga izabrali za načelnika 1270. Od 1271. ponovo je u Trogiru, gdje sa suprugom Prvoslavom posjeduje barem sedam kuća. Njegovu imetku pridonijelo je bavljenje trgovinom; 1264. osnovao je trgovačko društvo s članovima hvarskoga roda Lučića. Imao je šestero djece; kći Dobra udala se 1279. za Franju, sina kneza Nikole iz Splita. Petrov se ogranak, koji izumire u 1330-ima, ženidbama povezao i s drugim plemićkim obiteljima u Dalmaciji i Dubrovniku. Desa je ostavštinu oporučno 1234. namijenio gradnji franjevačke crkve i samostana sv. Marije. Kako nije imao djece, kuću na glavnom gradskom trgu, nasuprot crkvi sv. Martina (poslije sv. Barbare), pripalu Lučićima kao nasljednicima Machinaturija, ostavio je Matinim sinovima Grguru i Luki (u. oko 1303). Članovi Matina ogranka proširili su posjed kupnjom čestica blizu obiteljske kuće na glavnom trgu, a poslije i uz južni bedem kraj kule Lucić. Luka, od kojega je poteklo obiteljsko prezime, zabilježen je od 1250-ih kao prokurator franjevačkoga samostana i patron crkve sv. Martina, egzaminator, konzul, sudac te jedan od trojice gradskih knezova 1284. Loze njegovih sinova Mate (u. prije 1320) i Ivana (Žuve; u. prije 1304) bile su veoma brojne. U sljedećem naraštaju u javnom životu grada bio je utjecajan Matin sin Fridrik (Fredoj; u. 1347. ili 1348), koji je 1320–22, za prijepora u gradskoj upravi i pri predaji Trogira mletačkoj vlasti, bio gradski konzul. Nakon utrnuća ostalih ogranaka, u pol. XV. st. u Trogiru žive samo potomci Ivanova unuka Dmine (u. oko 1405), zabilježeni s patronimom »de Dmine« u funkciji prezimena. Njegov unuk Bivald (Bive; u. prije 1467) imao je Ivana (oko 1442 – nakon 1494) i Jerolima (oko 1444 – 1518), od kojih su potekle nove obiteljske grane. Ivan se spominje u pripremama za obranu grada od turskih napada; kao gradski izaslanik tražio je 1487. od mletačkih vlasti oružje, a 1489. sudjelovao u obnovi zidina. Njegova grana izumire s unukom mu biskupom → IVANOM (LUČIĆ ŠTAFILIĆ). Jerolimov je praunuk bio skupljač i prepisivač književne baštine i pjesnik → PETAR, a njegovi sinovi Jerolim (oko 1599 – oko 1634) i povjesničar → IVAN posljednji su muški pripadnici obitelji koji su doživjeli zrelu dob. Jerolim je sa zadarskom plemkinjom Marijom Grisogono imao kćeri Klaru (1627–1702), Katarinu (1629 – nakon 1674), Ivanu (Ivanica; rođ. oko 1632), Jakovicu (Jakobina; 1630–1647) i Jerku (Jerolima; rođ. 1635), koje su ujedno posljednje iz obitelji u Trogiru. Klara se 1646. udala za bračkoga i hvarskoga plemića Kazimira Cerinea, pa je od njezinih potomaka nastao ogranak Cerineo Lucio (sin Jakov primljen i u trogirsko plemstvo 1695). Katarina je postala redovnicom benediktinskoga samostana sv. Nikole u Trogiru 1648, a Ivana se udala za splitskoga plemića Jurja Papalića 1652. — Osim kao donatori i patroni crkvenih ustanova u Trogiru i susjednim komunama, pripadnici obitelji stoljećima su bili svjetovni skrbnici (operariji) trogirske katedrale. O njihovu bogatstvu svjedoči popis kuća i zemljišta što ga je prije 1654. sastavio povjesničar Ivan, koji je skupio velik dio obiteljskoga imetka. U njegovu je posjedu bilo pet kuća, od kojih i obiteljska palača uz južne gradske zidine, koju je djed mu Jerolim preuredio u renesansnom stilu, te mnoga imanja na području stare trogirske komune, na Čiovu, u trogirskom i kaštelanskom polju. Obiteljski grb nalazi se na više kuća u Trogiru.
LIT.: C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, str. XII, 55. — F. Madirazza: Il re d’armi di Traù. Smotra dalmatinska, 13(1900) 72, str. 1. — C. Fisković: Oporuka i kodicil Ivana Lučića. Viestnik Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, 9–10(1941) str. 60–61, 63–64. — M. Barada: Trogirski spomenici, I–II. Zagreb 1948–1951. — M. Mirković: O ekonomskim odnosima u Trogiru u XIII. stoljeću. Historijski zbornik, 4(1951) 1/4, str. 37. — U. Krizomali: Ivan Lučić trogirski crkovinar. Crkva u svijetu, 1(1966) 6, str. 56–61. — C. Fisković: Lučićeva rodna kuća. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 6(1969) str. 45–73. — P. Andreis: Povijest grada Trogira, 1. Split 1977. — I. Lučić (Lucius): Povijesna svjedočanstva o Trogiru, 1–2. Split 1979. — C. Fisković: Iz Duknovićeva kruga u Trogiru i u Mađarskoj. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1983, 23, str. 193–195. — N. Klaić: Trogir u srednjem vijeku, 1. Trogir 1985. — M. Kurelac: Život i djelo Ivana Lučića – Luciusa. U: I. Lučić, O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske. Zagreb 1986, 8–10, 15. — M. Barada: Trogirski spomenici. Zapisci kurije grada Trogira od 1310. do 1331. Split 1988. — R. Tomić: Oporuka Jakova Cerinea. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1995, 19, str. 115, 120. — M. Kurelac: Ivan Lučić Lucius, otac hrvatske historiografije. Zagreb 1994. — J. A. Soldo: Trogir od borbe za opstanak do stvaranja slobodne komune. U: Majstor Radovan i njegovo doba. Trogir 1994, 254–256. — M. Andreis: Trogirski patricijat u srednjem vijeku. Rasprave iz hrvatske kulturne prošlosti, 2002, 2, str. 84–91. — M. Andreis, I. Benyovsky i A. Plosnić: Socijalna topografija Trogira u 13. stoljeću. Povijesni prilozi, 22(2003) 25, str. 52–55. — M. Andreis: Trogirsko plemstvo do kraja prve austrijske uprave u Dalmaciji (1805). Trogir 2006, 42, 44–45, 51, 53–55, 63, 67, 79, 95, 97, 99–100, 171–172, 223–227, 282–284, 286, 289. — I. Benyovsky Latin: Smještaj gradskog plemstva u dalmatinskim gradovima srednjeg vijeka. Acta Histriae (Koper), 16(2008) 1/2, str. 43–45, 49, 51–52. — Z. Nikolić Jakus: Obitelj dalmatinskog plemstva od 12. do 14. stoljeća. Ibid., str. 62, 80. — I. Benyovsky Latin: Srednjovjekovni Trogir, prostor i društvo. Zagreb 2009. — Ista: Kuće obitelji Lucić u srednjovjekovnom Trogiru. Istarski povijesni biennale, 5(2013) str. 73–92. — I. Babić: Trogir – grad i spomenici. Split 2016.
Meri Kunčić (2021)
