LUKIĆ, Darko

LUKIĆ, Darko (Darivoj), pijanist i pedagog (Osijek, 16. I. 1922 — Zagreb, 23. IX. 1974). Sin generala Mihajla. Glasovir učio u Elze Hankin u Muzičkoj školi u Osijeku, potom u Zagrebu u E. Vaulina u srednjoj školi Muzičke akademije te od 1945. na Muzičkoj akademiji u S. Stančića, u kojega je diplomirao 1949. Usavršivao se u Marguerite Long i J. Févriera u Parizu 1955–56. Od 1951. asistent i od 1952. do kraja života redoviti profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Prvi put nastupio u Osijeku uz Osječku filharmoniju 1931 (Koncert za glasovir i orkestar u d-molu W. A. Mozarta). Intenzivnu mu koncertnu karijeru, započetu zapaženim nastupima nakon studija, obilježuju mnogobrojni koncerti u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Skoplju, na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu. Usporedno se afirmirao u inozemstvu, gostujući u koncertnim dvoranama u Parizu, Londonu, Budimpešti, Varšavi, Salzburgu i Magdeburgu te na turnejama u Čehoslovačkoj, Norveškoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, SSSR-u, Kanadi, Kini i zemljama Južne Amerike. Repertoar njegovih solističkih recitala uključivao je djela od razdoblja klasike do prve pol. XX. st., a osobito se istaknuo interpretacijama romantičara (F. Chopin, F. Liszt, J. Brahms) i impresionistâ (C. Debussy). Često je izvodio glazbu hrvatskih skladatelja, među njima J. Raffaellija (snimljeno na LP ploču Antologija hrvatske glazbe, 2, Jugoton, 1973), B. Kunca, B. Papandopula, M. Cipre, M. Kelemena i N. Njirića. Njegov bogat koncertantni repertoar, u kojem se isticala interpretacija Koncerta za glasovir i orkestar u a-molu E. Griega (snimljeno na LP ploču, Jugoton, 1964), obuhvaćao je glasovirske koncerte Liszta (br. 1, u Es-duru), L. van Beethovena (br. 2, u B-duru; br. 5, u Es-duru), S. Rahmanjinova (br. 2, u c-molu), M. Ravela (u G-duru), B. Bartóka (br. 3; hrvatska praizvedba 1954), S. Prokofjeva (br. 1, u Des-duru) i S. Šuleka (br. 2) te Konzertstück za glasovir i orkestar u f-molu, op. 79, C. M. von Webera. Nastupao je uz domaće (Zagrebačka filharmonija, Simfonijski orkestar RTV Zagreb, Gradski orkestar Dubrovnik) i inozemne orkestre pod ravnanjem glasovitih dirigenata. Kao komorni glazbenik istaknuo se u Zagrebačkom klavirskom duu s J. Muraijem (Mozartov Koncert br. 10 u Es-duru za dva glasovira, 1965; Koncert za dva glasovira G. Bacewicza, 1970) i Klavirskom triju Radio-Zagreba (N. Viczey violina, F. Ritter violončelo) te prateći pjevače, osobito V. Ruždjaka (snimljeno na ploču, Produkcija gramofonskih ploča RTV Beograd, 1972), Marijanu Radev, Dragicu Martinis, Anku Jelačić i N. Geddu, te violinista R. Lorkovića. Isticao se kao pijanist svestrane glazbene kulture i virtuozne tehnike, precizna i jasna izraza. Njegove interpretacije odlikovale su se stilskom dotjeranošću te nadasve studioznim, produhovljenim i sugestivnim pristupom djelu. Snimao je za domaće i inozemne (Vega Records, Tiempo Records) diskografske tvrtke. U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano je oko 150 snimka njegovih interpretacija. Objavljena mu je LP ploča Darko Lukić. In memoriam (Jugoton i Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, 1977). Priredio i redigirao te u Muzičkoj nakladi u Zagrebu tiskao notna izdanja skladba Mozarta (Fantazija d-mol, 1959, 1981²; Rondo u D-duru, 1960, 1981²) i Beethovena (Šest laganih varijacija, G-dur, 1959; Rondo C-dur, 1960). Surađivao na RTV Zagreb 1960–74. kao autor emisija posvećenih skladateljima i interpretatorima (Beethoven, P. I. Čajkovski, Debussy, Mozart, V. Lisinski, Stančić; o Stančiću pisao i u Zvuku, 1970, 106–107). Ostavština mu se čuva u kćeri Marine Lukić-Vučić u Zagrebu. Njegovo ime nose od 1974. tribina mladih glazbenih umjetnika u Zagrebu (i njezina nagrada) i od 1976. memorijal u Osijeku, bijenalni susret mladih pijanista. Dobio je nagrade »Milka Trnina« 1960, grada Zagreba 1962. i općine Sisak 1969.