LUKIĆ, Vitomir

LUKIĆ, Vitomir, prozaik (Zelenika kraj Herceg-Novoga, 24. IX. 1929 — Sarajevo, 30. V. 1991). Gimnaziju završio u Slavonskom Brodu 1952, studij južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1959. Bio nastavnik u Konjicu 1959–63. i Sarajevu 1963–65, potom do 1967. lektor na Sveučilištu u New Delhiju te od 1968. urednik u obrazovnom programu TV Sarajevo. Od 1990. ministar za vjerska pitanja u Vladi BiH, potpredsjednik HDZ BiH 1990–91. i Hrvatskoga kulturnoga društva »Napredak« 1990. Pjesme i proza, kulturološki, književni i likovni eseji, prigodni članci i govori tiskani su mu u periodicima Zora (1952), Naši dani (1953–59, 1963–64; supokretač 1952. i urednik do 1953), Oslobođenje (1953–54, 1963, 1965–68, 1970, 1991), Život (1953–54, 1962–66, 1968, 1970–73, 1975–76, 1979–80, 1982), Omladinska riječ (1955–56), Odjek (1962–64, 1968–70, 1975–76, 1990–91), Putevi (1962, 1964), Izraz (1963, 1990), Lica (1969, 1973–74), Književne novine (Beograd 1974, 1976), Treći program Radio-Sarajeva (1982), Books in Bosnia and Herzegovina (1986), Književna revija (1988–91), Scena (Novi Sad 1988), Forum (1989), Napredak (kalendar, 1991–93; suurednik 1991), Obzor (1991), Bosna Franciscana (1995, 2008–11), Motrišta (2001, 2008) i Hrvatska misao (2006–07). Pisac intelektualističkoga diskursa, zaokupljen egzistencijalnim pitanjima, literarni obrazac temeljio je na defabuliranju, esejizaciji, lirizaciji i proustovskom evociranju prošlosti. Izrazito sklon meditaciji, filozofskim refleksijama i asocijativnomu prepletanju vremena i prostora, subjektivnih tonova naracije – zbog čega mu se opus drži i autobiografskim – umjetnički izričaj nerijetko je obilježavao ironijom, groteskom i gotovo borgesovskom fantastikom. Ostvarivši otklon od klasičnoga pripovijedanja već u prvoj zbirci pripovijedaka Soba za prolaznike (1965), s prikazom usamljenosti pojedinca u svakidašnjim situacijama, romanom Album (1968; nagrade Izdavačkoga poduzeća »Svjetlost« 1968. i Udruženja književnika BiH 1969) zadobio je status jednoga od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca druge pol. XX. st. U njem, uključivši se u proces dezintegracije žanra, fragmentarnim reminiscencijama traga za prošlošću prispodobivoj liku djevojke Kristine, koja postaje metaforom nedokučivosti smisla života. Pojedina poglavlja romana uklopljena su mu i u proznu zbirku Zaustavljeni kalendar (1970). Potvrđujući se kao majstor poetske stilizacije teksta, napisao je i zbirku hermetičnih stihova Praznik stvari (1969), nadahnutu glazbenim dojmovima i ratnim sjećanjima. Intelektualizaciju izraza nastavio je u zbirci meditativnih proza Životinje, ljudi (1973; Nagrada Udruženja književnika BiH), u kojoj pod utjecajem indijske misli kroz naizgled jednostavne životinjske priče pripovijeda o dramatici ljudskoga postojanja, a zbirkom pripovijedaka Sanovnik nasmijane duše (1976) iskazao je sposobnost narativne igre te posredovanja snova kao jedne od mogućnosti odnosa prema svijetu. Prema mišljenju kritike, najviši su dosezi njegova književnoga stvaranja prozna zbirka Seansa (1981), u kojoj postupkom očuđivanja fabulativne tokove dovodi do granica fantastičnoga i irealnoga, te roman Hodnici svijetloga praha (1989). U tom djelu složene narativne strukture, koje se postupno promeće u roman o romanu, postmodernističkim prepletanjem različitih diskursa istražuje jezične mogućnosti izražavanja stvarnosti te kroz priču o tankoćutnom profesoru Mihovilu Jergu ono postaje sugestivnom individualnom i kolektivnom ispovijeđu. Objavljeno mu je više izbora iz opusa, među kojima Noćni ekspres (1984–1985) i Odlazak starog rezbara (2005). Napisao je predgovore i pogovore u knjigama Ranjeno djetinjstvo Đ. Ivetića (Bosanska Gradiška 1981), Poezija N. Martića (Sarajevo 1984–1985) i Ruke R. Marinkovića (Sarajevo—Banja Luka 1988), priredio Malu antologiju suvremene hrvatske i srpske poezije (New Delhi 1968) i izdanje Dosluh sna i jave (Zenica 1985). Zastupljen je u izborima Suvremena hrvatska novela, 2 (Zagreb 1971), Putopisi (Sarajevo 1984–1985), Iza spuštenijeh trepavica (Sarajevo 1991), Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (Mostar—Split—Međugorje 1995), Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas (Mostar—Split—Međugorje 1996), Na srebrnim potplatima (Zagreb 1996), Antologija hrvatske kratke priče (Zagreb 2001) i Dahom i sluhom kroz hrvatsku poeziju dvadesetog stoljeća (Zenica 2002) te prevođen na francuski, talijanski, makedonski, engleski, mađarski, albanski, poljski i hindi. Istaknuo se i kao autor dokumentarnih TV emisija, napose o slikarima i grafičarima, arhitekturi, kulturi stanovanja i narodnim običajima. Inicirao je i supotpisao otvoreno pismo o ravnopravnom položaju hrvatskoga jezika u BiH 1971. Portretirao ga je M. Marjanović (1995, olovka u boji). O njem je priređena izložba u Muzeju književnosti i kazališne umjetnosti BiH u Sarajevu 2006.