LUXARDO

traži dalje ...

LUXARDO, obitelj industrijalaca u Zadru (XIX–XX. st.). Starinom genoveško plemstvo (Santa Margherita Ligure). Doselivši se oko 1815, Girolamo (1784–1865) trgovao je od 1817. koraljima sa šibenskoga područja te u Zadru 1821. otvorio destileriju za proizvodnju likera od višnje maraske (maraskino). Tvornica (Privilegiata fabbrica maraschino »Excelsior«) stekla je 1829. privilegij za proizvodnju likera na 15 godina i ubrzo postala jednom od vodećih tvrtka u Zadru i Dalmaciji. Zbog kakvoće proizvoda, koji su razmjerno brzo postignuli uspjeh u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Africi i Aziji, tvrtki je 1833. dopušteno da na etiketu proizvoda stavi carski grb. Girolamo je bio i konzul Kraljevstva Sardinije i Parmskoga Vojvodstva u Zadru 1823–26. Njegov se portret, rad nepoznatoga autora (1828), čuva u Narodnom muzeju u Zadru. Jedan od sinova mu, Nicolò (1815–1882), potpredsjednik Trgovačko-obrtničke komore u Zadru 1862–82. i predsjednik talijanaškoga Strjeljačkoga društva u Splitu u 1860-ima, preuzeo je posao i nastavio usavršivati i širiti proizvodnju. U drugoj pol. XIX. st. tvrtka je proizvode izlagala na gospodarskim izložbama (Beč 1854, Zagreb 1864, Dublin 1865, Moskva 1872, Lyon i London 1873, Bordeaux i Trst 1882, Calcutta i Amsterdam 1883, Antwerpen 1885) i bila često nagrađivana. Nicolò je 1868. postao većinskim vlasnikom u Zadru novootvorene tvornice za proizvodnju staklene ambalaže, koja je dotad nabavljana u Muranu. Njegovi sinovi Demetrio (1852–1906) i Michelangelo (1857–1934) osuvremenili su tvornicu (Demetrio usavršio sustav destilacije), znatno proširili poslovanje i tvrtku doveli do svjetske prepoznatljivosti. Na ulazu u zadarsku luku (Obala kneza Trpimira, kbr. 7) obitelj je 1911–15. sagradila stambeno-poslovnu zgradu s jednom od najvećih suvremenih destilerija u Austro-Ugarskoj Monarhiji, a nakon I. svjetskoga rata i u Italiji. Michelangelo je završio Trgovačku akademiju u Trstu. Pristaša iredente, u Zadru je postao predsjednikom podružnice društva Lega nazionale 1893, bio predsjednik Trgovačko-obrtničke komore 1910–16. te konzularni agent Argentine. Sudjelovao je u radu više prosvjetnih, novčarskih i kulturnih ustanova. Njega i suprugu mu portretirao je V. Bukovac 1885 (Portret Michelangela Luxarda, Narodni muzej u Zadru; Portret Giuseppine Illich-Luxardo). Obiteljski su posao 1922. preuzeli njihovi sinovi Nicolò (1886–1944), Demetrio (1890–1940) te osobito Pietro (1892–1944) i Giorgio (1897–1963). Nakon proglašenja Zadra slobodnom zonom pod talijanskom vlašću 1923, proširili su poslovanje i organizirali mrežu zastupnika (uoči II. svjetskoga rata 48 agenata). Posao je rastao i s novim talijanskim kolonijama u Africi 1939–41. te okupacijom Albanije 1939, a za II. svjetskoga rata održao se zbog potreba talijanske vojske na istočnom Jadranu, pa i nakon što je 1943. proizvodnja alkohola stavljena pod državni nadzor. Pietro i Nicolò nakon 1915. podupirali su propagandu za pripojenje Dalmacije Italiji; prvi je bio legionar u postrojbama G. D’Annunzija za ulaska u Rijeku 1919, a drugi se priključio fašističkomu pokretu. U savezničkim su zračnim razaranjima Zadra 1943–44. tvornički pogoni znatno oštećeni, a s ulaskom partizanskih postrojba u grad potkraj 1944. Pietro i Nicolò uhićeni su i bez sudskoga postupka ubijeni. Tvrtka je nacionalizirana 1945. i s drugim proizvođačima likera (Drioli, Vlahov) ustrojena kao »Maraska«. Emigriravši, Giorgio je 1947. sa sinovcem Nicolòom uzgoj maraske i proizvodnju likera pokrenuo u Torregliji kraj Padove, gdje je i danas sjedište tvrtke. Potomci obitelji među ostalim djelatni su u tzv. Slobodnoj općini Zadar u egzilu i u Dalmatinskom društvu za domovinsku povijest. Obitelj je dala više časnika, činovnika i liječnika, među kojima se istaknuo Girolamov unuk → EMANUEL.

LIT.: L. Maschek: Manuale del Regno di Dalmazia, 1. Zara 1871, str. 312; 3. 1873, str. 313. — C. F. Bianchi: Fasti di Zara. Zara 1888. — Maraschino Luxardo. Torreglia—Padua 1952. — Š. Peričić: Diplomatsko-konzularna predstavništva stranih zemalja u Dalmaciji za vrijeme druge austrijske uprave. Pomorski zbornik, 6(1968) str. 606, 620. — I. Karaman: Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeću. Zagreb 1972. — S. Obad: Dalmacija na evropskim izložbama sredinom devetnaestog stoljeća. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 20(1980–81) 20(9), str. 107–110. — F. Semi i V. Tacconi: Istria e Dalmazia. Uomini e tempi, 2. (Udine) 1992. — M. P. Ghezzo: I Dalmati all’Università di Padova. Atti e memorie della Società dalmata di storia patria (Venezia), 22(1993) str. 12, 21, 78, 81, 89, 168, 170. — A. Marescalchi: Rievocazioni di grandi imprenditori Girolamo Luxardo (1784–1865). La Rivista dalmatica (Roma), 68(1997) 2, str. 131–133. — Š. Peričić: Razvitak gospodarstva Zadra i okolice u prošlosti. Zagreb—Zadar 1999, 156, 160, 164–166. — I. Pederin: Italia irredenta i Dalmacija do 1919. U: Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918–1943). Zagreb 2001, 314, 336. — J. Vrandečić: Dalmatinski autonomistički pokret u XIX. stoljeću. Zagreb 2002. — N. Luxardo De Franchi: I Luxardo del Maraschino. Gorizia 2004. — M. Barbot: Luxardo, Giorgio. Dizionario biografico degli Italiani, 66. Roma 2006. — Višnja maraska. Zadar 2010, 125–130, 155, 157, 162–163, 167, 173–174, 176–177, 182–183, 186–192. — Gospodarstvo i komora u Zadru 1806–2011. Zadar 2011, 41–44, 48, 65–68, 71–79. — Zadar za austrijske uprave. Zadar 2011. — M. Granić: Podjele plemstva u Zadru za druge austrijske uprave (1814–1918). Zadarska smotra, 63(2014) 1/2, str. 76, 82.
 
Zlatko Begonja i Iva Mandušić (2021)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

LUXARDO. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 15.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/luxardo>.