LUXARDO

LUXARDO, obitelj industrijalaca u Zadru (XIX–XX. st.). Starinom genoveško plemstvo (Santa Margherita Ligure). Doselivši se oko 1815, Girolamo (1784–1865) trgovao je od 1817. koraljima sa šibenskoga područja te u Zadru 1821. otvorio destileriju za proizvodnju likera od višnje maraske (maraskino). Tvornica (Privilegiata fabbrica maraschino »Excelsior«) stekla je 1829. privilegij za proizvodnju likera na 15 godina i ubrzo postala jednom od vodećih tvrtka u Zadru i Dalmaciji. Zbog kakvoće proizvoda, koji su razmjerno brzo postignuli uspjeh u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Africi i Aziji, tvrtki je 1833. dopušteno da na etiketu proizvoda stavi carski grb. Girolamo je bio i konzul Kraljevstva Sardinije i Parmskoga Vojvodstva u Zadru 1823–26. Njegov se portret, rad nepoznatoga autora (1828), čuva u Narodnom muzeju u Zadru. Jedan od sinova mu, Nicolò (1815–1882), potpredsjednik Trgovačko-obrtničke komore u Zadru 1862–82. i predsjednik talijanaškoga Strjeljačkoga društva u Splitu u 1860-ima, preuzeo je posao i nastavio usavršivati i širiti proizvodnju. U drugoj pol. XIX. st. tvrtka je proizvode izlagala na gospodarskim izložbama (Beč 1854, Zagreb 1864, Dublin 1865, Moskva 1872, Lyon i London 1873, Bordeaux i Trst 1882, Calcutta i Amsterdam 1883, Antwerpen 1885) i bila često nagrađivana. Nicolò je 1868. postao većinskim vlasnikom u Zadru novootvorene tvornice za proizvodnju staklene ambalaže, koja je dotad nabavljana u Muranu. Njegovi sinovi Demetrio (1852–1906) i Michelangelo (1857–1934) osuvremenili su tvornicu (Demetrio usavršio sustav destilacije), znatno proširili poslovanje i tvrtku doveli do svjetske prepoznatljivosti. Na ulazu u zadarsku luku (Obala kneza Trpimira, kbr. 7) obitelj je 1911–15. sagradila stambeno-poslovnu zgradu s jednom od najvećih suvremenih destilerija u Austro-Ugarskoj Monarhiji, a nakon I. svjetskoga rata i u Italiji. Michelangelo je završio Trgovačku akademiju u Trstu. Pristaša iredente, u Zadru je postao predsjednikom podružnice društva Lega nazionale 1893, bio predsjednik Trgovačko-obrtničke komore 1910–16. te konzularni agent Argentine. Sudjelovao je u radu više prosvjetnih, novčarskih i kulturnih ustanova. Njega i suprugu mu portretirao je V. Bukovac 1885 (Portret Michelangela Luxarda, Narodni muzej u Zadru; Portret Giuseppine Illich-Luxardo). Obiteljski su posao 1922. preuzeli njihovi sinovi Nicolò (1886–1944), Demetrio (1890–1940) te osobito Pietro (1892–1944) i Giorgio (1897–1963). Nakon proglašenja Zadra slobodnom zonom pod talijanskom vlašću 1923, proširili su poslovanje i organizirali mrežu zastupnika (uoči II. svjetskoga rata 48 agenata). Posao je rastao i s novim talijanskim kolonijama u Africi 1939–41. te okupacijom Albanije 1939, a za II. svjetskoga rata održao se zbog potreba talijanske vojske na istočnom Jadranu, pa i nakon što je 1943. proizvodnja alkohola stavljena pod državni nadzor. Pietro i Nicolò nakon 1915. podupirali su propagandu za pripojenje Dalmacije Italiji; prvi je bio legionar u postrojbama G. D’Annunzija za ulaska u Rijeku 1919, a drugi se priključio fašističkomu pokretu. U savezničkim su zračnim razaranjima Zadra 1943–44. tvornički pogoni znatno oštećeni, a s ulaskom partizanskih postrojba u grad potkraj 1944. Pietro i Nicolò uhićeni su i bez sudskoga postupka ubijeni. Tvrtka je nacionalizirana 1945. i s drugim proizvođačima likera (Drioli, Vlahov) ustrojena kao »Maraska«. Emigriravši, Giorgio je 1947. sa sinovcem Nicolòom uzgoj maraske i proizvodnju likera pokrenuo u Torregliji kraj Padove, gdje je i danas sjedište tvrtke. Potomci obitelji među ostalim djelatni su u tzv. Slobodnoj općini Zadar u egzilu i u Dalmatinskom društvu za domovinsku povijest. Obitelj je dala više časnika, činovnika i liječnika, među kojima se istaknuo Girolamov unuk → EMANUEL.