MACEDAURO

MACEDAURO, dubrovačka plemićka obitelj (XIII–XIV. st.). U izvorima su zabilježeni i kao Macadauro, Maçadaoro, Maçadoro i Macidauro, u literaturi pogrješno Macedauco, Mazauco, Mazauro i Mazia. Začetnik im je Silvestar (u. prije 1279), stariji sin Miha Markušića (Mihoilo, Michael Marcusii), koji je posmrtno 1296. nazvan Maçedauro. Imao je sina Nikifora (Nifko) te kćeri Filiaçu, suprugu Petra Krusića, i Desu, suprugu Ilije Bundića. Nikifor se navodi u izvorima pod obama prezimenima, prvi put 1279, kad je u njegovo ime kupljena kuća koju je 1281. majka Dobroslava prodala da kćerima isplati miraz, a njemu za odštetu prepisala vinograd u Rijeci dubrovačkoj. Zabilježen je kao dužnik (1298, 1302, 1306), vjerovnik (1301), svjedok (1300–02) i član Velikoga vijeća (1312). Oženjen kćeri Frana Spavalda Radom, došao je u posjed vlastelinskoga dvora njezine obitelji 1301. God. 1319. spominje se među vlastelom, 1326. i 1330. biran je za kneza Gruža, Zatona i Rijeke dubrovačke, 1336. pri podjeli zemljišta na Pelješcu dobio je dio u Dubravi. Sklopio je 1333. ugovor o udaji kćeri Dobre za Kotoranina Petra de Primo. Naslijedili su ga Silvestar, Maroje i nezakoniti Pavao (Pale). Silvestar je bio jedan od zapovjednika gradske straže 1344. i zapovjednik gradskoga seksterija 1345. Od približno 1352. živio je u Kotoru; kako se u ratnim prilikama 1357. i 1361. nije odazvao pozivima da dođe u Dubrovnik, privremeno mu je oduzeto građanstvo te je novčano kažnjen (naplaćeno prodajom njegovih posjeda u Stonu i na Pelješcu). Od 1364. ponovo je biran na općinske dužnosti. Podjelom zemlje u Astareji 1366. dobio je dio, a 1367. imenovan je pelješkim sudcem i procjeniteljem šteta u Brgatu. On i supruga Rade sastavili su 1372. oporuke, prema kojima je ona obdarila kotorske crkve, a on ostavio legate bratu Pavlu i nezakonitim sinovima Nikši i Mihoču. Maroje se javlja kao jedan od zapovjednika gradskih četvrti 1344–46. i jamac izvršenja oporuke 1348. Te godine i sâm je sastavio oporuku, kojom je supruzi Dobri ostavio posjede u Stonu i na Pelješcu. Pavao se pak 1361. spominje kao utamničen zbog veza s dubrovačkim neprijateljima, a ponovo je zatvaran i 1372. Zabilježen je kao brodski zapovjednik pri prijevozu žita sa Sicilije (1377, 1381–83), zapovjednik ratnoga broda (1379, 1380), u operacijama protiv Kotorana i Mlečana u južnom Jadranu (1382) te kao nadzornik oružja općinskih službenika (1385, 1389). Silvestrov sin Nikša držao je 1348. zemlje u Stonu i na Pelješcu, a 1386. biran je za zapovjednika brigantina za prijevoz izaslanstva Đurđu Balšiću. Obitelj je izumrla potkraj XIV. st.