MACHIK, József (Mačik, Matsik; Josip), publicist i prevoditelj (Pešta, 27. I. 1805 — Budimpešta, 13. VIII. 1890). U Pešti završio gimnaziju 1820. i licej 1823, u Zagrebu na Kraljevskoj akademiji znanosti branio teze iz prava 1825. U Požunu bio bilježnik do 1827, u Pešti vježbenik Sudbenoga stola do polaganja odvjetničkoga ispita 1829, potom djelovao u pravosuđu. Na Akademiji u Zagrebu profesor mađarskoga jezika i književnosti od 1838. do 1848 (te godine i prodekan Mudroslovnoga fakulteta). Za potrebe nastave objavio djelo Grammatica Hungarica theoretico-practica, 1 (Zagreb s. a.), kojim se poslije poslužio J. Bielak. Dopisnik L. Kossutha i protivnik iliraca, u Zagrebu je djelovao kao cenzor od 1843. Upamćen po neopravdanim zabranama tekstova koji su mu se, često zbog slaba poznavanja jezika, činili politički opasnima, te po suprotstavljanjima na hrvatskoj strani, među kojima onom B. Šuleka (Branislav, 1844), smijenjen je 1845. i imenovan prisjednikom Sudbenoga stola Zagrebačke županije. Nakon 1848. u Pešti se bavio prevođenjem i radio u Industrijskoj školi (Politehnika u Budimu od 1854, poslije Tehničko sveučilište) od 1850. do umirovljenja 1872. Ondje objavio školsku stilistiku mađarskoga jezika (Irálytan, 1–2. 1864–1865, 1872²) i priručnik za poslovno dopisivanje (Kereskedelmi levelező, 1–2. 1866–1869, 1875²). Filološke i prirodoslovne članke tiskao u tamošnjim periodicima Társalkodó (1834–35, 1839), Athenaeum (1839, 1874), Jelenkor (1841), Der Ungar (1844), Új magyar muzeum (1854, 1858–60), Magyar sajtó (1856), Kerti gazdaság (1859, 1863) i Falusi gazda (1862, 1864), političke i gospodarske u Magyar föld, Pesti napló i Függetlenség. Pisao i prigodnice (Deák Ferencz. Budimpešta 1876) te lirske pjesme (neke uglazbljene). Na njemački preveo izbor mađarske poezije Gizela (Pešta—Leipzig 1858) i Sagen aus der magyarischen Vorzeit A. Kisfaludyja (Pešta 1863), na mađarski među ostalim libreta za oratorije R. Schumanna i M. Brucha. — S kćeri A. Šufflaya Eugenijom imao je sina Bélu (1839–1879), liječnika, koji je studirao u Beču i Pešti (usavršivao se u Berlinu i Beču), u Pešti radio od 1863, u bolnici »Szent Rókus« od 1865, kao glavni liječnik vojne bolnice 1866. i sveučilišni asistent 1866–67. U Cluju je u Medicinsko-kirurškom institutu (od 1872. Medicinski fakultet) bio redoviti profesor interne medicine 1869–79. te rektor Sveučilišta 1873–74. Objavio rad Beiträge zur Kenntniss des Sehnengewebes (Sitzungsberichte der Mathematisch-naturwissenschaftlichen Classe der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften, Beč 1859, i p. o.).
LIT.: F. Toldy (S. F.): (O knj. Grammatica Hungarica). Athenaeum (Pest), 5(1841) 5. IX, str. 464. — J. Török: Keresztesi József 1799-iki magyar nyelvtudományi. Pozsony 1844, 29–30. — Horvatska i Slavonia. Novine horvatsko-slavonsko-dalmatinske, 11(1845) 6. IX, str. 1. — P. Horvat: (Izlaganje na saborskoj sjednici). Jahrbücher für slawische Literatur, Kunst und Wissenschaft (Leipzig), 4(1846) 3, str. 135–136. — Josef Machik’s Andenken. Abendblatt des Pester Lloyd, 39(1892) 30, str. 3. — G. Gerlóczy: Máchik József. Budapest 1892. — G. Ballagi: A nemzeti államalkotás kora (1815–1847). A magyar nemzet története, 9. Budapest 1897. — J. Szinnyei: Magyar írók élete és munkái, 8. Budapest 1902. — F. Šišić: Hrvatska povijest, 3. Zagreb 1913, 241, 275, 279, 368, 371, 373, 379–380, 428, 453, 455. — S. Ježić: Ilirska antologija. Zagreb 1934, 71–72. — J. Horvat: Povijest novinstva Hrvatske. Zagreb 1962. — A. Barac: Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije, 1. Zagreb 1964. — J. Ravlić: Hrvatski narodni preporod. U: Hrvatski narodni preporod, 1. Zagreb 1965, 46–47, 49, 55. — V. Novak: Magnum tempus. Beograd 1987. — L. Dobronić: Zagrebačka akademija. Visokoškolski studiji u Zagrebu 1633–1874. Zagreb 2004. — Bela. — M. D. Grmek: Hrvatska medicinska bibliografija, I/1. Zagreb 1955, 106. — V. Dugački: Bilješka za izučavanje razvoja histologije i embriologije u nas. Liječnički vjesnik, 99(1977) 2, str. 148. — V. Karady i L. Nastasă: The University of Kolozsvár/Cluj and the Students of the Medical Faculty (1872–1918). Budapest—Cluj 2004.
Klara Pranjko i Lada Šojat (2021)
