MAČUKAT

MAČUKAT (Macukat), trgovačka i vojnička obitelj (XVII–XIX. st.). U vrelima i literaturi pripadnici obitelji zabilježeni su i u oblicima Maz(z)ucat(t)o, Mazzucatti, Mazzucattovich, Mačukato i Mačuket. Iako obiteljska predaja, potkrijepljena rodoslovljem iz 1790. u Arheološkom muzeju u Splitu (tiskano 1900), početke smješta u XIV. st. i povezuje sa zapovjednikom vojske bugarskoga cara, navodeći i pripadnost bosanskomu plemstvu (XVI. st.), nedvojbena im povijest datira u XVII. st. i povezana je s Livnom, odakle su se iseljivali poglavito u Sinj te Split. Franjo iz Livna imao je sinove Ivana Franju (u. 1691), trgovca i suvlasnika mlina u Hrvacama, Jakova, poginuloga u sukobu s Turcima pod Livnom nakon 1697, i Matiju (Matija Marko; 1658–1708) – Mlečani su ih za ratne zasluge nagradili kućama u Sinju – te Nikolu (u. nakon 1697), istaknutoga u mletačkoj vojnoj službi (Knin, Herceg-Novi, Sinj), i Bonaventuru (u. 1725), franjevca u Sinju 1714, predavača teologije i definitora Provincije Bosne Srebrene 1720–23. U Sinju se, bez bliže obiteljske pripadnosti, spominje i Ante, vlasnik kule 1690–92. Jakovljev sin Ivan (1690–1735) i njegovi nasljednici u Splitu nosili su nadimak Škutor (Scutor) i ondje se održali do kraja XVIII. st. Onamo se 1686. ili 1687. doselio i Matija. Njegovi sinovi, prevoditelj i dobrotvor → PETAR i kapetan Dujam (1699–1749), zauzimali su se za smještaj franjevaca Provincije Bosne Srebrene, jer su članovi obitelji obavljali službu njihovih apostolskih skrbnika (od 1735. skrbnici Provincije sv. Kaja odn. Presvetoga Otkupitelja). Od Petrove djece istaknutiji su bili Mate (Matija; 1720–1795), splitski kanonik od 1742. i arhiđakon od 1785, skrbnik Provincije Presvetoga Otkupitelja i samostana Gospe od Zdravlja u Splitu od 1754. te generalni vikar nadbiskupa L. Cipika 1785, Ivan Antun (Ante; 1728–1765), kanonik od 1763, autor čakavštinom pisanoga rukopisa Xivot s. Barbare d. i m. iz 1755 (Kaptolski arhiv u Splitu, sign. 467), Dujam (rođ. 1729), tajnik kliškoga providura 1774, Anđelo (u. 1784), svećenik i tajnik generalnoga providura za Dalmaciju, te pukovnik Stjepan (1723–1813). On se navodi kao zapovjednik splitskoga okruga i kliškoga područja od 1763, nadintendant Splita, Klisa i Poljica od 1769. i splitskih predgrađa od 1780, zapovjednik splitskih kaštela od 1774, Sinja i njegova teritorija, nadintendant Sinjske krajine od 1790. i splitski općinski vijećnik od 1809. Istaknuo se u suzbijanju kuge 1764 – zbog čega je od mletačkih vlasti dobio zemlje u Broćancu, Prugovu i Gornjem Muću – i 1784. Stjepan, Anđelo, Mate i Dujam primljeni su u omiško plemstvo 1769. Posljednji je muški pripadnik obitelji sin Stjepana i Ane Marije Ivellio Petar (1770–1850), odvjetnik i posjednik, član poljodjelske akademije u Kaštel Lukšiću. Veze s Mačukatima koji se XVI–XX. st. javljaju drugdje (Zadar, Drašnice, Vodice) nepoznate su.