MADIJEVCI, plemićka obitelj (X–XII. st.). Pripadnici najistaknutijega zadarskoga gradskoga sloja, u srodstvu s hrvatskom vladarskom dinastijom Trpimirovića, od kojih su potekli priori, biskupi, tribuni i predstojnice benediktinskoga samostana sv. Marije. Ime su u hrvatskoj historiografiji dobili prema prvom pouzdano poznatom pripadniku – zadarskom prioru i prokonzulu Madiju I, zabilježenom pri obnovi benediktinskoga samostana sv. Krševana u Zadru 986 – a po njegovu pridjevku u jednoj ispravi nazivani su i Colonna (G. Praga). Pokušaji da se Madija I. genealoški poveže s osnivačem samostana, priorom Andrijom iz prve pol. X. st., nemaju osnove u izvorima, a nema ni dokaza da bi on bio u srodstvu s prvim poznatim opatom Svetoga Krševana Madijem. Prior Madije II, prema inačici dokumenta iz prve pol. XI. st. u kojoj se spominju dva istoimena priora, nećak je ili unuk (nepos)priora iz 986, a spominje se 999, kad i brat mu, tribun Dabro. Na prijelazu X. u XI. st. Madije II. i drugi brat Prestancije, zadarski biskup, grade crkvu sv. Mihovila na Pašmanu te ju daruju samostanu sv. Krševana, što su poslije potvrdili i njihovi sinovi. Vjerojatno u to doba Madijevci šire utjecaj izvan Zadra te stupaju u bračne veze s Trpimirovićima (kralj Petar Krešimir IV. spominje djeda Krešimira III. kao svojtu priora Madija i njegova sina Dobronje). Obično se drži da je jedna od hrvatskih kraljica – supruga Krešimira II, Stjepana Držislava ili Krešimira III – iz obitelji Madijevaca, ali je zbog rijetka hrvatskoga imena koje nosi jedna od kćeri priora Madija II, Vekenega (Većenega), moguće i da se neka hrvatska kraljevna udala za Madijevca. Madije II. imao je i kćer Nežu (Agneza), a obitelj je vrhunac moći postignula za sina mu, priora i prokonzula → GRGURA, koji se spominje 1033. i 1036 (s naslovom protospatara i navodom da je strateg cijele Dalmacije). Dio povjesničara Grgura poistovjećuje s Dobronjom, kojega bizantski pisac Kekaumen (Strategikon) navodi kao arhonta i toparha Dalmacije, koji je, nakon dobra prijma u Carigradu za cara Romana III. Argira, u doba njegova nasljednika Mihajla IV. Paflagonca ondje s obitelji bio zatočen. Upitno je je li riječ o Grguru ili, vjerojatnije, Dobronji; poistovjećujući ga s Gojslavom, suvladarom Krešimira III, neki autori Dobronju ne drže Madijevcem (L. Margetić, 1982). Iako se uz njih javljaju i drugi priori, Madijevci su u Zadru dominantni i u drugoj pol. XI. st. Ističu se priori Drago I. i možebitni mu nećak Drago II, unuk biskupa Prestancija. Prior Drago spominje se 1066, 1070, 1072, 1091. i 1095, no nije uvijek jasno kad je o kojem riječ. Unuka Madija II. i kći njegove kćeri Vekenege → CIKA (Čika) nakon muževe je smrti, uz potporu brata, vjerojatno tadašnjega zadarskoga biskupa Stjepana, rođaka priora Drage i ostalih, u Zadru 1066. osnovala samostan sv. Marije i bila mu predstojnica. U njega je ušla s kćeri Domnanom, a kao predstojnicu naslijedila ju je kći → VEKENEGA. Zbog ugleda obitelji i veza s Trpimirovićima samostan je pomagao i kralj Koloman, podignuvši toranj u sklopu kojega je vjerojatno bila kraljevska kapela. Obiteljsku genealogiju u XII. st. nije moguće utvrditi. Postoje pokušaji da se Madijevce poveže s obitelji zadarskoga nadbiskupa Lampridija, potomka zadarskih priora na prijelazu XI. u XII. st., čija je sestra Rozana bila predstojnica samostana sv. Marije, a povezuje ih se i s drugim pripadnicima zadarske elite u XI. st., osobito članovima priorskih obitelji koje se spominju 1095 (V. Jakić-Cestarić), što se ne može isključiti, ali za što nema sigurne potvrde.
LIT.: V. Brunelli: Storia della città di Zara dai tempi più remoti sino al 1815, 1. Venezia 1913. — F. Šišić: Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 13(1913–14) str. 85. — Isti: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb 1925. — G. Praga: Storia di Dalmazia. Padova 1954. — J. Ferluga: Vizantiska uprava u Dalmaciji. Beograd 1957. — V. Novak: Zadarski kartular samostana svete Marije. Zadar 1959. — I. Petricioli: Ranosrednjovjekovni natpisi iz Zadra. Diadora, 2(1960–61) str. 254–255. — Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, 3. Beograd 1966. — M. Kostrenčić, J. Stipišić i M. Šamšalović: Diplomatički zbornik, 1. Zagreb 1967. — V. Jakić-Cestarić: Etnički odnosi u srednjovjekovnom Zadru prema analizi osobnih imena. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 19(1972) str. 117–122, 127, 156, 162. — Ista: Ženska osobna imena i hrvatski udio u etnosimbiotskim procesima u Zadru do kraja XII. stoljeća. Ibid., 21(1974) str. 299–309, 311–312, 314, 323, 333. — N. Klaić: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb 1975. — N. Klaić i I. Petricioli: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976. — N. Jakšić: Solidus romanatus na istočnoj jadranskoj obali. Starohrvatska prosvjeta, S III, 1982, 12, str. 180–183. — L. Margetić: Kekaumenos’ Dobronja – ein kroatischer Herrscher des XI. Jahrhunderts. Zbornik radova Vizantološkog instituta (Beograd), 1982, 21, str. 39–46. — V. Jakić-Cestarić: Antroponomastički pristup ispravi o darovanju dijela soli i ribolova na o. Vrgadi samostanu sv. Krševana god. 1095. i o darovanju zemlje »in Tochinia« samostanu sv. Marije god. 1066/67. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 37(1995) str. 117–146. — I. Babić: Zadarski knez Petronja i njegova kći Stana. Opuscula archaeologica, 23–24(1999–2000) str. 317–325. — L. Margetić: Iz starije hrvatske povijesti. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 43(2001) str. 1–11. — M. Grgić: Časoslov opatice Čike. Zagreb—Zadar 2002. — Z. Nikolić: Rođaci i bližnji. Zagreb 2003. — Ista: Madijevci: primjer obitelji dalmatinske gradske elite u desetom i jedanaestom stoljeću. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, 23(2005) str. 1–24. — Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku. Zagreb 2015. — M. Ančić: Zadarska biskupija u okviru Splitske metropolije od 805. do 1154. godine. Ars Adriatica, 7(2017) str. 35–44. — Isti: Vekenega i Koloman. U: Laude nitens multa. Zadar 2018, 15–42. — M. Lončar: Pjesma na grobu – Većenegin epitaf u kapitulu samostana sv. Marije. Ibid., str. 43–94. — Isti: Čika u srednjovjekovnoj pisanoj ostavštini: spor Čike i Neže oko četrdeset zlatnika. U: Abbatissa ingenuitate precipua. Zadar 2020, 85–94.
Zrinka Nikolić Jakus (2021)
